„Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi.“
— Matej 14,28
Isus je natjerao svoje učenike da uđu u čamac i plove protiv vjetra cijelu noć. To je osjećaj koji vi u provinciji vjerojatno jako dobro poznajete.
Tada im se pojavio, hodajući po moru. Učenici nisu bili utješeni, ni olakšani, niti ispunjeni radošću. Bili su prestravljeni. Vrijedi se toga prisjetiti: susret s Isusom može biti neugodno, uznemirujuće, pa čak i zastrašujuće iskustvo – bilo zato što u čovještvu Krista naslućujemo njegovu božansku snagu, kao kada čini izvanredno čudo ili prilikom preobraženja… bilo zato što ga zamijenimo za duha.
Isus pokušava umiriti učenike. „Hrabro samo! Ja sam!“ – reče im. Ali Petar nije uvjeren i traži dokaz: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi.“
Kakav čudan zahtjev. Biste li vi isto tražili?
Ako niste sigurni da je to Isus – ako se bojite da je to duh – biste li baš tražili da vas pozove da stanete na more? To baš i nije siguran test. Neki nestašni duh mogao bi reći: „Ajde Petre, iskoči iz čamca!“, samo da bi gledao kako siroti Petar tone, pa zatim dodao: „Šalim se!“
Pravi dokaz bit će – hoće li i Petar hodati po vodi.
Da bi znao je li onaj na vodi doista Isus, Petar stavlja svoj život na kocku. Ako to nije Isus, Petar će se utopiti.
Zastanite i razmislite: jedini način da saznaš je li to Gospodin – jest da riskiraš život. Da bismo doista upoznali Isusa, moramo biti spremni riskirati sve; da bismo doista upoznali Krista, moramo postati pomalo poput njega – spremni dati svoj život.
A što ako zamislimo redovnički život ne kao život proroka poslanih na kraj svijeta da naviještaju Riječ, nego kao život onih koji riskiraju sve što imaju kako bi upoznali Gospodina? Nije li to, u svojoj biti, dominikansko poslanje? Riskirati sve radi Istine?
Zašto preuzeti takav rizik? Zato što nemamo drugog izbora. Jer znamo: ako ne riskiramo život za Isusa, već smo izgubljeni. Jer nismo pronašli drugog Spasitelja od grijeha i njegovih posljedica (uključujući smrt). Jer Krist nije samo naša najbolja nada – on je naša jedina nada. A na kraju je uvijek Duh taj koji puše i tjera nas da napravimo ovaj opasan korak izvan čamca.
Da bismo bili vjerodostojni propovjednici Krista kao Spasitelja, moramo proći kroz radikalno iskustvo potrebe za spasenjem…
i biti spremni sve dati kako bismo bili spašeni (baciti ne samo sav teret, nego i same sebe u more)…
i naposljetku – biti spašeni.
Ako ne prođemo kroz to iskustvo, ako ne vjerujemo cijelim svojim bićem da je naše spasenje u imenu Krista, po čemu se onda razlikujemo od stoika, neoplatoničara ili bilo koje druge drevne škole mišljenja?
Ali ako smo prisiljeni riskirati život da bismo upoznali Isusa, tada ćemo doista biti svjedoci i propovjednici Istine.
Jer ako se ne usudimo baciti u olujne vode, nikada nećemo imati što propovijedati.
Propovjednik: brat Luca Refatti, OP
