Misna čitanja:
1Kr 3,5.7-12; Ps 119,57.72.76-77.127-130; Rim 8,28-30; Mt 13,44-52
Jeste li ikada kao dijete silno željeli određenu igračku ali ste morali skupiti određenu količinu novca da biste si ju priuštili? Ili ste morali čekati određeni blagdan ili rođendan da biste ju dobili na poklon? Ali sve i da niste morali štedjeti novac za tu igračku, ipak ona je bila isključiva želja za rođendan – ta igračka bila je u fokusu svih želja. I kada ste napokon skupili određeni novac za igračku, veselo biste, kao da ništa drugo ne postoji, otrčali kupiti ju. I kada ste je napokon dobili za rođendan, sve druge poklone koje ste dobili uz nju, nisu bili važni. Ta igračka bila je važna, izvor radosti, zabave, hvaljenja i pokazivanja iste prijateljima.
Prve dvije prispodobe o kraljevstvu nebeskom slične su tome traganju, jer Isus poznaje ljudski način razmišljanja, ali govore o nečem puno boljem. Dok je naše traganje za materijalnim dobrima ograničeno i zabava brzo prestaje (priznajte da vam je trebalo neko vrijeme da se sjetite nekog određenog primjera igračke iz prethodnih rečenica), naše traganje za Bogom odnosno za kraljevstvom nebeskim uvijek donosi radost, mir i sigurnost koja se ne može mjeriti s posjedovanjem ljudskih stvari, čak niti onih najboljih. Ipak, Isus se koristi zemaljskim slikama da nam približi tu istinu – kraljevstvo nebesko je poput blaga skrivena na njivi, ono je poput lijepog biserja. Čovjek traži kraljevstvo, a kada ga konačno pronađe, ode radostan, proda sve što ima, samo da bi ga posjedovao.
Drugim riječima, čovjek koji traži Boga, traži Njega u Riječi koju mu je ostavio, u sakramentima, u odnosima s bližnjima u svojem životu, u najvećim i najmanjim dužnostima koje ima, koje nisu beznačajne, nalazi kraljevstvo i sve drugo podređuje Bogu, a ne obrnuto. Sve drugo, sve prolazno, pronalazi smisao u Bogu, tek kada i najmanju laž odlučimo zamijeniti istinom; jedno namrgođeno lice ljubaznim osmijehom; jednu ružnu riječ zamijenimo pohvalom; jedno stavljanje sebe u centar, darivanjem drugima – i to sve samo ako to činimo isključivo Bogu za ljubav. Tada čovjek nalazi kraljevstvo, i plodove čije ne želi zamijeniti za ništa ovozemaljsko.
Končano, treća prispodoba o kraljevstvu mijenja perspektivu. Iako nas Bog poziva da dadnemo svoj dio kako bismo ga pronašli i gradili odnos s Njim, mi nismo oni koji trebaju sve kontrolirati ili voditi. Bog je taj koji sve vodi, i zna koliko dati a koliko uskratiti. Treća slika o kraljevstvu podsjeća nas da je ono kao mreža bačena u more, koja skuplja svakovrsne ribe, i dobre i zle, te ih odjeljuje jedne od drugih. Svaki čovjek, i dobar i zao, ima svoj određeni kraj. Tako će biti i na svršetku svijeta. Tko je taj koji baca mrežu? Ribar, Onaj koji hoda po moru, kojemu se i valovi pokoravaju, Onaj na čiju riječ i mi, poput apostola, bacamo mreže – Isus Krist, naš otkupitelj i spasitelj.
Zato ne treba očajavati, tjeskobno brinuti se, pa niti o našem odnosu s Bogom, misliti da mi sve moramo učiniti, iskorijeniti sve naše mane i grijehe, pa time i spasiti sami sebe. Često padamo u tu tešku ulogu. Bog je taj koji nas trećom prispodobom podsjeća da je naše učiniti jedan dio, a tada i kasnije nam je uzdati se bezuvjetno u Njega, Njegovu providnost, čak i kada nas bole nepravde, čak i kada želimo vratiti istom mjerom, čak i kada padamo i ustajemo na istim područjima života.
U svakoj situaciji traži Boga, a kada ga nađeš, Njega i ono što ti kroz tu osobu, događaj, križ želi poručiti – prodaj sve drugo što je bezvrijedno ili prolazno, i čvrsto se drži Boga!
s. Manes Puškarić
