Otac Anđeo Marija Miškov, dominikanac i utemeljitelj Kongregacije sestara dominikanki Sv. Anđela Čuvara usnuo je u Gospodinu 5. kolovoza 1922., u samostanu Svetih Anđela Čuvara, okružen svojim duhovnim kćerima, sestrama dominikankama. Tijelo mu je pokopano u dominikanskoj grobnici na korčulanskom gradskom groblju. Ovaj vrli dominikanac i naš utemeljitelj stavio je sestrama na srce da ga se sjete posebno u vrijeme obljetnice njegova preminuća. Donosimo jedno od njegovih brojnih pisama sestrama, koje služe na obogaćenje sestrama i svakome vjerniku.
ABHK, Fascikl Anđeo Marija Miškov, prijepis originala.
Budite vesele
Isus je na zadnjoj večeri rekao apoštolim: “moje veselje nek u vami bude, i neka se vaše veselje ispuni…”
Nu dvije su vrsti veselja, jedno je hrgjavo, a drugo je sveto: onoga valja se čuvati, a ovo treba postići i uzdržati.
Da je ono prvo uistinu zlo i hrgjavo veselje, pa stoga i štetno, stoga da ga se valja čuvati, razabire se iz Isusovih rieči u Evanđelju Sv. Luke, gdje govori: “Jaoh ti se vama koji se smijete, jer će te se žalostiti i plakati…” [Lk 6, 25] A to je onaj smieh i ono veselje, u kojemu uživaju ljudi na svietu, u svjetovnim zabavama, ispraznim, pogibeljnim, nepoštenim i grešnim … Takovo veselje prouzrokuje raztrešenost duše, i čine ju nesposobnom u Božjoj službi; još iz takova veselja dolazi na koncu tuga i turobnost, gorkost i mnoga zlovolja i žalost; i još veća grieha i opačina, a tomu je svemu posliedica vječna tuga, žalost i plač. – Govorio je Sv. Petar Grisolog [Zlatorječiti], da tko se s vragom igra, veseli i zabavlja; da taj nemože se s Isusom veseliti i uživati; jer kako veli Duh Sveti konac toga veselja pretvara se u žalost. – Stoga, mi treba da se takovog veselja čuvamo i da se u Bogu veselimo i uživamo u Isusu Bogu našemu, kako veli Habakuk prorok.
Veselje pak sveto, koje treba da mi postignemo da se u njemu uzdržimo i koje se još u Sv. pismu nazivlje “veselje u Gospodinu” i “veselje u Duhu Svetomu” jest ono u kojemu ljudi dobri uživaju i vesele se radi duhovnih dobara, navlastito onih koja mi u Isusu posjedujemo. – I to veselje koje je u bitnosti duhovno, premda sladko i ugodno. Kako na primjer iskrena i dobra duša uživa i nasladjuje se kad čita ili sluša kakovu ugodnu viest, koja se odnosi na svoje, ili na tudje dobro ili sreću, ili na koju pobjedu pravde i istine. – Nu to savršeno veselje samo se u raju uživati može, dok na svietu, u ovoj suznoj dolini, samo se može okušati, a na to veselje odnašaju se one Isusove rieči apoštolima na zadnjoj večeri: “Moje veselje nek u Vami bude”.
To nam se veselje navlastito preporučuje u Božjoj službi, kad molimo, razmatramo, svetu Misu slušamo, crkvu pohadjamo, ili uobće kad vršimo i obsluživamo što Bog zapovieda. S toga nam često to veselje Sv. pismo preporučuje: Služite Gospodinu u veselju [Ps 100, 2]; ili: Radujte se uvjek u Gospodinu, ponovno Vam kažem, radujte se. [Fil 4, 4] – I Sveci nam to veselje preporučaju. Sv. Frano je običavao reći: Da se samo djavlu i opakim ljudima pristoji žalostiti: dočim oni koji Boga ljube i njega se boje, treba da budu uvjek veseli, pošto ovi imadu i uzroka da se vesele, a nemaju nikakvoga da se žaloste i tuguju. A Sv. Frano Saleški je govorio: Da Svetac tužan i žalostan, nije pravi već srednji svetac.
Nu, a koji li su uzroci, da Boga veselo služimo? Prvi je uzrok potreba i nužda toga veselja. Inače lako bi nas mogla zavesti žalost i tuga, te upasti u pogibelji i posliedicu te tuge i žalosti. – Onda je Božja volja, koji hoće i zahtjeva da mu veselo služimo: ne smijemo Bogu služiti ni turobno ni prisiljeno, jer Bog ljubi veselog klanjatelja, veli Sv. Pavao. [2Kor 9, 7] – Veseli poklon Bogu više ugadja, jer u njemu se vidi ljubav i pripravnost da mu se i više ugodi. – Veselje silno pomaže napredku u krepostima. – Veseljem služeć Bogu, djeluje [se] i na iskrnjega, jer mu pokazuje, koliko je ugodna krepost, te tako može i drugoga privući da Bogu služi; dočim ga tuga kvari i izopačuje. – Veselo živjeti, znak je da je Duh Sveti u nami, jer veli Apoštol da je veselje plod Duha Svetoga u nami. [Gal 5, 22] – Napokon sveto to veselje je zalog ustrajnosti. Jer kako onaj koji uzdišuć i mrmljajuć i tužeć se nosi na sebi kakav teret: pokazujuć da ga neće do konca iznieti, već da će ga napokon sa sebe sbaciti; tako onaj koji hrlo i veselo svoj teret nosi, pokazuje da će ustrajan do konca biti. – S tih uzroka, i Vi nastojte uvjek vesele u Gospodinu biti … veselo mu služiti … veselo mu se moliti … veselo svoje dužnosti obavljati. Veselite se dakle uvjek, opet vam velim, veselite se … gaudete in Domino semper, iterum dico, gaudete … [Fil 4, 4]
