“Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: moj si.”
— Izaija 43,1
Prije svega, priča Marije Magdalene je i naša priča, kao i priča Crkve. Marija Magdalena je iz smrti prešla u život kad je susrela Krista, koji joj je oprostio mnoge grijehe zbog velike ljubavi koju je pokazala. Postala je Kristova učenica. Ona ga naziva: Rabbuni. Bit će misionarka jer je bila učenica. To joj nije bilo lako. Mogu zamisliti koliko je hrabrosti bilo potrebno da se odvoji od burnog života i preda se u Školu Krista i Evanđelja. Trebamo u sebi proživjeti iskustvo Božjeg oprosta i milosrđa. Marija Magdalena je naša sestra jer smo, poput nje, prije svega grešnici kojima je oprošteno, pozvani ostaviti sve i slijediti Krista. Da, poput nje, postali smo njegovi učenici (ili se barem trudimo biti), posvećeni našim krštenjem i zavjetom. Poput nje, pozvani smo promatrati otajstva Božja i svakodnevno obnavljati svoj „da” Gospodinu, ustrajni u jednodušnoj molitvi i zajedničkom životu (usp. Kol 4,2). Marija Magdalena je lik Crkve, koja je u stalnoj potrebi za obraćenjem.
Marija Magdalena je također sestra jer je glas ranjenih. Njezino tijelo ni ugled nisu bili poštovani: gledalo ju se samo kao grešnicu. Izgubila je dostojanstvo. Bila je povrijeđena, i podsjeća nas na Crkvu, Tijelo Kristovo, koje je i samo ranjeno, pa i izobličeno našim ponašanjem kad nije u skladu s Evanđeljem. I u Marijinom trku prema grobu vidim želju da se pobrine za beživotno tijelo Krista, nevinog žrtvenika. Marija Magdalena je ranjena u duši i tijelu, i podsjeća nas na sve ranjene u svijetu i u Crkvi, vjernike i nevjernike. Njihovi životi ponekad nalikuju grobu, a oni plaču tražeći nešto što bi im dalo smisao. Marija Magdalena je njihova sestra, i naša, u pustinji kroz koju možda prolazimo. Ona je također sestra koja nas poziva da plačemo s onima koji plaču (usp. Rim 12,15), i da se usudimo ući u dijalog s njima – često bolan – ali koji otvara put prema životu. Koliko ljudi traži smisao života, ponekad očajni, čekajući srce koje sluša, riječ koja prosvjetljuje, nadu koja podiže? Ona je tada lik Crkve koja se brine za njih.
U današnjem Evanđelju, ona se dvaput okreće – znak da naša potraga za Bogom nikad nije gotova, da Gospodin nije uvijek tamo gdje smo ga očekivali, i da je ponekad potrebno vrijeme da bismo ga prepoznali. Okrenuti se, tražiti Krista, prepoznati ga, prihvatiti ga kao Učitelja i slijediti ga, ostajući s Njim. Između ta dva okreta, Krist izgovara jedno ime. I to mijenja sve. Ime je ono što nam daje identitet, što nas smješta u povijest. Pozvati nekoga po imenu znači priznati ga kao osobu. Ovdje se ponovno sjećam anegdote kardinala Ryśa i čovjeka pokraj kojeg je sjeo – time mu je vratio dostojanstvo. To je mala stvar, i golema stvar. Ime izgovoreno s ljubavlju, u Ime Kristovo, može promijeniti život. Mariji Magdaleni oči su se otvorile i prepoznala je svoga Spasitelja. Na njoj se ispunja Izaijino proročanstvo: „…tako govori Gospodin […]: Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: moj si!” (usp. Iz 43,1). Marija Magdalena je naša sestra, koja nas poziva da uvijek iznova otkrivamo kako je naša duša vrt uskrsnuća, u kojem nas Uskrsli zaziva po imenu i rađa nas za vjeru. Otkrivamo Ga da bismo pomogli drugima da Ga otkriju.
Zatim Gospodin nastavlja: Noli me tangere. Ja sam uvijek s tobom. Ne radi se o tome da živimo s Uskrslim, nego u Uskrslom, da možemo reći s Pavlom: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni” (usp. Gal 2,20). Ne zadržavaj me – što također znači: ne zadržavaj za sebe ono što si primila i promatrala. Postani misionarska učenica, postani propovjednica milosti. Idi i reci mojoj braći! Ona postaje Apostolica apostola, ona koju moramo slušati, koja nas uči, koja ide ispred nas. Da, ona je naša sestra, starija sestra u kojoj se možemo prepoznati i kojoj se možemo povjeriti. Ona nam pomaže bolje živjeti s Uskrslim Kristom.
Propovjednik: brat Olivier de Saint Martin, OP
