Smanjenje i Uskrsnuće: S. Kelly Connors o razvoju poziva redovničkog života
Možete li podijeliti svoje viđenje što „smanjenje“ znači u kontekstu redovničkog života?
s. Kelly Connors: Smanjenje, kako ga danas doživljavamo, osobito na globalnom Sjeveru, odražava širu demografsku promjenu. Redovnički je život oduvijek bio cikličan. Kroz povijest je postojao ritam uspona i padova. Često zaboravljamo da velike brojke zvanja kojih se sjećamo — novicijati puni desetaka žena — zapravo nikad nisu bile norma. Taj porast bio je anomalija nakon Drugog svjetskog rata.
Povijesno gledano, kongregacije su počinjale male i postupno rasle. Vremena globalnih kriza često su poticala rast, jer su ljudi tražili smisao, mir i zajednicu. Danas svjedočimo prirodnom smanjenju, djelomično uzrokovanom starenjem populacije i društvenim promjenama, osobito na Zapadu.
Kako demografske i društvene promjene utječu na to smanjenje?
s. Kelly: Na globalnom Sjeveru jednostavno više nemamo mlado stanovništvo. Srednja dob je visoka, a spektar mogućnosti koje danas stoje na raspolaganju ženama širi je nego ikad. Autonomija i profesionalna sloboda su dostupniji, što mijenja način na koji mlade žene razlučuju svoj životni put.
Nasuprot tome, globalni Jug ima mlađe stanovništvo i, u nekim slučajevima, manje društvenih struktura koje podržavaju neovisnost žena. Redovnički život može biti privlačna alternativa — put prema obrazovanju, vodstvu i smislenoj zajednici.
Također, riječ je i o kulturi. Obitelji na globalnom Jugu još uvijek znaju poticati redovnička zvanja, dok se na Sjeveru uspjeh često poistovjećuje s materijalnim postignućima. Zavjet siromaštva nije uvijek u skladu s tim očekivanjima.
Što to znači za kongregacije koje se suočavaju sa starenjem i sve manjim brojem članova?
s. Kelly: To nije kriza – to je poziv. Naše su kongregacije rasle zajedno. Mnoge članice ušle su u redovništvo u vrijeme zajedničke energije i širenja. Danas, primanje novih članica – osobito starijih žena koje razlučuju kasnije u životu – zahtijeva drugačije vrste formacije i praćenja. Naši trenutačni programi često nisu prilagođeni integraciji zrelih žena s bogatim životnim iskustvom.
Ipak, moramo prestati gledati na to kao na problem koji se treba riješiti oglašavanjem ili strategijama regrutacije. To je demografska stvarnost, a ne neuspjeh poziva. Sveučilišta se zatvaraju iz istog razloga – jednostavno nema dovoljno mladih ljudi.
Kako onda redovničke zajednice mogu odgovoriti na tu novu stvarnost?
s. Kelly: Prije svega, životom u integritetu. Uvijek kažem: „Živimo ono što govorimo da živimo.“ Nije stvar u tome da budemo „privlačni“ – riječ je o autentičnosti. Jedan samostan koji poznajem odrekao se svega – imovine, praktičnosti, pretpostavki – i započeo iznova. Nisu to učinili da bi narasli, ali im se broj članova udvostručio u deset do petnaest godina. Otvorenost i sloboda su sami po sebi privlačni.
Također moramo priznati da poslove koje smo nekad radili sada rade drugi — učitelji, medicinske sestre, socijalni radnici. No, ono što još uvijek ima vrijednost jest kako i zašto smo to činili: duh iza naše misije, evanđeoska motivacija. Naša prisutnost, naše bivanje — to i dalje ima neizmjernu vrijednost.
Što se može praktično učiniti kad se zajednica suočava sa smanjenjem?
s. Kelly: Ne postoji univerzalno rješenje. Neke zajednice mogu surađivati ili dijeliti resurse s obližnjim kongregacijama. Druge mogu imati kanonske poglavare ili povjerenike. Spajanja su nekoć bila korisna opcija, no danas više nisu praktična jer su gotovo sve zajednice u sličnoj demografskoj situaciji.
Najvažnije je odabrati strukturu koja omogućuje zajednici da svoj poziv živi do kraja – da ga živi dobro. A to može izgledati različito za svaku zajednicu. Moramo duboko razlučivati: Što želimo živjeti? Kako želimo biti, zajedno i za svijet? Tek tada možemo odlučiti koja će struktura najbolje podržati tu viziju.
Naš svijet ne zna kako se nositi sa smanjenjem. Ekonomski sustavi uspjeh mjere stalnim rastom, ali to nije održivo – ni za države, ni za zajednice. Moramo ponovno otkriti vrijednost krhkosti i ranjivosti. Svijetu treba taj svjedok.
Oprostiti se od ustanova, službi i imovine je bolno, ali nas vraća našim korijenima: jednostavnom nasljedovanju Isusa u zajedništvu. Kao kod Preobraženja, kada su Ilija i Mojsije nestali, a ostao je samo Isus. To je ono što nam ostaje — i to je dovoljno.
Vidite li u tome nadu?
s. Kelly: Bez ikakve sumnje. Mi smo ljudi uskrsnuća! Znamo da je uskrsnuće stvarno. Čak i dok sjedimo u onome što se čini kao Veliki petak, vjerujemo u Uskrs. Nije na nama da nešto kontroliramo ili oživljavamo. To je Božje djelo. Mi smo učinili svoje. Pomogli smo transformirati društvo kroz obrazovanje, zdravstvenu skrb, dostojanstvo čovjeka. Taj utjecaj ostaje.
Čak i kanonsko pravo omogućuje da pravna osoba kongregacije postoji još 100 godina nakon smrti posljednje članice. Tko zna? Možda će netko jednog dana uzeti naše konstitucije i započeti ispočetka. To se već dogodilo.
Tema nedavno zaključenog zasjedanja DSIC-a bila je: „Udovice i primalje: Gdje se prošlost i budućnost susreću.“ Kakvo je vaše mišljenje o toj temi?
s. Kelly: Sviđa mi se! Obuhvaća sve o čemu smo govorili. Udovica hoda uz smrt; primalja uz rođenje. Zajedno čine jednu cjelinu – jedinstvo – koje nosi i sjećanje i mogućnost. Ne postoji hijerarhija vrijednosti između mladosti i starosti. Obje donose bitne darove.
Redovnički život sada je put između Velikog petka i Uskrsa. To je pashalno putovanje, koje se ponavlja iz godine u godinu. Ono što je važno jest da ga kročimo s vjerom, zajedno, dostojanstveno, u zajedništvu s Kristom.
preuzeto s:
Diminishment and Resurrection: Sr. Kelly Connors on the Evolving Call of Religious Life
