ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA
Čitanja:
Današnju četvrtu korizmenu nedjelju nazivamo i nedjeljom „Veseli se“. Možda se možemo zapitati kako to nedjelja radosti u korizmenom hodu za Kristom? Čini nam se da sebi korizmeno vrijeme uvijek osvješćujemo kao vrijeme, tišine, šutnje, povlačenja u pustinju, ali to ne znači da trebamo biti namrgođeni, i turobni kršćani. I baš zato da bismo sebi osvijestiti da u dubini duše trebamo biti radosni, jer smo u iščekivanju svetkovine Uskrsa, najveće svetkovine našega spasenje, Crkva nam stavlja pred nas Nedjelju Laetare. Na poseban način osvrćemo se u razmatranju na drugo čitanje iz poslanice Korinćanima sv. Pavla apostola, kada nam Pavao govori `Ako je tko u Kristu, nov je stvor. Staro gle uminu, novo, gle, nasta!…`, a što se nadovezuje na današnje evanđelje po Luki gdje nas Isus poučava koristeći se prispodobom o milosrdnom Ocu. Znakovito je da Evanđelje započinje „U ono vrijeme: okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju…na što su pismoznanci mrmljali…“, a potom Isus propovijeda prispodobu.
U prispodobi otac ima dva sina. Mlađi sin zatraži svoj dio baštine i ode u daleku zemlju, gdje rasipa imetak na raskalašen život. Kad ostane bez svega i zavlada glad, odluči se vratiti ocu, priznati svoje grijehe i zamoliti da ga primi kao slugu. Otac ga, međutim, dočeka s velikom radošću, zagrli ga i priredi gozbu u njegovu čast. Stariji sin, koji je sve vrijeme ostao vjeran ocu i radio na imanju, naljuti se kada vidi kako otac slavi povratak rasipnog brata. Otac mu tada objašnjava da treba biti radostan jer se brat bio izgubio i nađe se, bio je mrtav i oživje.
Svatko od nas može se pronaći u prispodobi o milosrdnom Ocu. Ponekada smo mi stariji sin, ponekada mlađi, ali isto tako ponekad znamo biti milosrdni po primjeru Oca. No ovdje je važno istaknuti pogled na starijeg sina, iz kojega progovara grijeh zavisti, grijeh koji je možda više no ikada i danas prisutan. On ne može prihvatiti radost zbog povratka svoga brata već on zauzima stav onih koji se smatraju pravednima i ne mogu prihvatiti Božje milosrđe prema grešnicima. Možemo sebe zapitati, zašto se ja ne znam radovati uspjehu svoga bližnjega, zašto dopuštam da mojim životom zavlada zavist, neprihvaćanje dobra koje moja sestra ili moj brat čine? Sebe smatramo “pravednima” i u toj pravednosti dajemo si za pravo druge osuđivati, i još puno gore od toga, lažno optuživati, odnosno, dopuštamo u sebi da nas zlo toliko zavede da upadamo u zamku teškog grijeha klevete.
Zašto ne možemo biti smireni u Božjoj prisutnosti, nego smo kao stariji sin, i kao farizeji iz poslanice Korinćanima koji mrmljaju na Isusa. Isus ne bira osobe po našim mislima, njegova je pedagogija, pedagogija milosrđa, milosrđa koje vidi dobro bližnjega, koje se raduje zbog uspjeha svoje sestre ili brata. Milosrđe koje nije sladunjavo i bezlično, nego milosrđe koje u pravednoj ljubavi donosi Bog. Upravo nas četvrta korizmena nedjelje poziva na radost, radost baš kakvu pred nas stavlja prispodoba o milosrdnom Ocu, budimo radosni zbog uspjeha svoje sestre ili brata, budimo radosni zbog i najmanjeg koraka obraćenja, nemojmo osuđivati, nemojmo suditi, jer sudom kojim sudimo i nama će se suditi. Zastanimo na trenutak u svetom vremenu korizme, i zapitajmo se što smo lijepo rekli o svojim bližnjima, mogu li poput milosrdnog Oca raširenih ruku primiti u svoj zagrljaj svaku svoju sestru i brata?
Svi smo mi na istom put, svi smo mi prolazni, i naš je život u Božjim očima trenutak. Nemojmo sebi dopustiti da nas zlo zavede, i da za dobra ovoga svijeta izgubimo vječnost. Čuvajmo se osuda, čuvajmo se grupacijskih opredjeljenja kako bi naudili našim najbližima, dopustimo da milosrdna ljubav našega Oca zahvati naša srca. Neka On bude taj koji će nas voditi. Milosrdni naš Oče, u svojoj ljubavi sve nas podigni iz blata i bijede ovozemaljskog puta, i učini da budemo Tebi otvoreni i da nas Tvoj sveti Duh obavije i prosvjetljuje!
s. Ana Begić
