• DUHOVNOST

Blagdan Prikazanja Gospodinova – Dan posvećenoga života

PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJEĆNICA

 

ČITANJA:
Mal 3,1-4; Ps 24,7-10; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40

 

Današnja, četvrta nedjelja liturgijske godine bogata je teološkim sadržajem. Liturgijski obrasci su od blagdana Prikazanja Gospodinovog u hramu, a istodobno slavimo i Dan posvećenog života. U prošlosti je naglasak današnjeg blagdana bio na Marijinom očišćenju jer je Mojsijev zakon propisivao da roditelji četrdeset dana nakon rođenja prvog sina pođu u Jeruzalem i prikažu svog prvorođenca Gospodinu u hramu. Svećenici bi u hramu blagoslovili majku i tako je obredno očistili od poroda, a roditelji, ukoliko su bili bogatiji, žrtvovali bi Bogu janje. Siromašniji roditelji prinosili bi Bogu dvije grlice ili dva golubića. Iz evanđelja tako saznajemo da su Marija i Josip bili siromašni jer su prinijeli skromniju žrtvu. Istovremeno bio je to i spomen na izlazak iz Egipta kada je Gospodin poštedio židovske prvorođence, a oduzeo živote egipatskim kaznivši ih tako zbog njihove i faraonove tvrdoće srca. S vremenom se ovaj blagdan počeo slaviti svečanom procesijom sa upaljenim svijećama kao izrazom vjere u Krista koji je za nas kršćane svjetlo svijeta. Zato se današnji blagdan naziva i Svijećnica. Naglasak je tako stavljen na Krista te se danas slavi kao Prikazanje Gospodinovo i skladno spaja božićno otajstvo s vazmenim. Novorođeni Isus postao je čovjekom da za naše spasenje bude prikazan i na križu žrtvovan kao janje. On je Svjetlost koja je došla na svijet da u istini prosvijetli svakog čovjeka.

Promatrajući današnji blagdan u svjetlu započete jubilarne godine može se reći da su Marija i Josip, zaputivši se u jeruzalemski hram, bili prvi hodočasnici nade. Marija i Josip žele donijeti dar Isusa svima nama: Njegovu ljubav, Njegov mir i Njegovu radost. Crkva je stoga poput Marije i Josipa poslana donijeti Krista i svjetlo njegova Evanđelja svim ljudima. Ukoliko ne bismo donosili Krista tada bi kao Crkva, ali i kao redovnička zajednica, postali besplodni, mrtva zajednica. Pozvani smo poput Marije i Josipa biti hodočasnici vjere i nade. Vjera i nada nisu blago koje se jedanput zauvijek stekne. Oni su putovanje, cjeloživotno napredovanje jer naš život ima smisla samo ako ga prikažemo Bogu i stavimo se njemu na raspolaganje. Na žalost, češće napredujemo u tami, premda za vodiča imamo Isusovu riječ i svjetlo Duha Svetoga. Molimo danas da nam Marija i Josip isprose da upoznamo slavu Gospodnju i da sve više u njega vjerujemo i pouzdajemo se u Njegovu blizinu.

Ne treba stoga čuditi da je upravo na današnji blagdan i Dan posvećenog života. Da ostvari svoju slavu i spasenje ljudi, u suradnji s ljudima, Bog od vječnosti neke izabire i upućuje u duhovni stalež, odnosno, poziva na posvećeni život. Slijedeći Krista kroz zavjete poslušnosti, čistoće i siromaštva i ostvarujući karizmu reda pozvani smo biti hodočasnici nade i Božji svjetionici onima koji su se pogubili u tami nevjere upadajući u beznađe i gubitak smisla života. Vjerujem da je svatko od nas doživio koliko znači prisutnost jedne redovnice u bolnici, vrtiću, školi, fakultetu ili na nekom drugom mjestu. Koliko puta tijekom putovanja susretnemo ljude kojima naša riječ donese utjehu i ponovno pobudi nadu. Ali, to nam istodobno otkriva koliko je važna sredina u kojoj živimo jer ona snažno utječe na naš poziv. Ona je jedno od sredstava kojim Bog nekoga poziva na posvećeni život. Sjetimo se samo koliko su naši roditelji, ili netko od naših bližnjih, a možda i poneki slučajni susret s redovnicama ili svećenicima bili presudni da krenemo putem redovničkog života. Ali, još više, današnji blagdan nas poziva da promislimo koliko naše zajednice oduševljavaju mlade ljude da ostanu s nama i zapute se putem redovništva.

U promišljanju o današnjem blagdanu ne smijemo zaboraviti ni starca Šimuna i proročicu Anu. Nada je krepost onoga koji ima mlado srce, kako kaže papa Franjo i godine tu ne igraju nikakvu ulogu. Ima puno starijih osoba iz čijih očiju izbija svjetlo, koji žive stalnu napetost prema budućnosti. Šimun i Ana, dvoje staraca iz današnjeg Evanđelja nisu se umorili čekati obećanog Mesiju i doživjeli su da je kraj njihova ovozemaljskog putovanja upravo blagoslovljen susretom s Njim. U Isusu, kojega su njegovi roditelji donijeli u Hram, prepoznali su obećanog Spasitelja. Vrijedno je naglasiti da oni nisu samo vjerovali, nego su čeznuli za Bogom. Željeli su osjetiti njegovu blizinu, iskusiti njegovu prisutnost i blagoslov. Papa Franjo stoga ističe: Kamo sreće da tako i s nama bude! Da se nakon dugog putovanja, pošto odložimo torbu i štap, naše srce ispuni nikad ranije doživljenom radošću te i mi uzmognemo uskliknuti: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“ (Lk 2, 29-32).

Pozivajući se na riječi pape Franje tražimo milost da imamo nadu, nadu sa strpljivošću. Pozvani smo uvijek gledati na onaj konačni susret, misliti na to da je Gospodin blizu, da nikada, baš nikada smrt neće pobijediti. Idimo naprijed i molimo Gospodina da nam udijeli tu veliku krepost nade, praćenu strpljivošću. Ne smije se zaboraviti da kršćanska nada, ispunjena u Isusu i ostvarena u njegovom kraljevstvu, treba nas i naše zalaganje, potrebna je naša vjera izražena u djelima ljubavi i potrebni su joj kršćani koji ne gledaju na drugu stranu. Upravo je to uloga Crkve: oduševiti druge nadom, jer bez nje se upravlja sadašnjošću, ali se ne gradi budućnost, kako kaže papa Franjo.

 

s. Ana Begić, OP

Najnovije