Iz Pisma svete Katarine de’ Ricci na Cvjetnicu, 18. travnja 1554.
U dobru se treba što više natjecati, ne u zavisti, kao da bismo htjeli bližnjega odvratiti od dobra da ne bi bio ispred nas; nego treba žurno trčati u svetom natjecanju, žedajući za nebeskim izvorom, i nastojati preteći druge, nikome ne postavljajući zapreke. O, kad bi takvo natjecanje postojalo u srcima kršćana, koliki bi postigli željenu palmu (svetosti), do koje inače tako mali broj dospijeva. Tako, dakle, postupajmo, predragi sine, da brzo trčimo i pobijedimo. U toj borbi neće te smatrati neopreznim, kao što se ne smatra nerazboritim ni onaj nesretni – ili, bolje, sretni – razbojnik, koji je bio raspet s Isusom. Ne čini li ti se da se on borio bolje nego ono veliko mnoštvo svetih otaca koji su od vjekova u limbu iščekivali otkupljenje? Jer on je u jedan tren tako brzo trčao daje sve pretekao i zaslužio da prvi dobije nagradu, a da je ipak nije oteo nikome tko je na nju pozvan.
Sada, zacijelo, sine moj, proživljujemo dane u kojima treba trčati i ustrajati više nego što smo navikli. Jer dok promatramo veličinu otajstva otkupljenja koje nam se ovih dana predočuje, o kako moramo više nastojati i ustrajati! Najprije gledamo milosrđe koje je nadvladalo pravdu i postalo posrednikom kod vječnog Oca, te ga navelo da pošalje svoga Jedinorođenoga Sina da obuče ljudsko tijelo za spas naših duša, koje zaboravljaju na dobročinstva. Boga je s nebesa privuklo i, nebesa ne mogu obuhvatiti, zatvorilo u krilo Djevičino; svemogućeg Boga učinilo je djetetom sa svim bijedama zajedničkim svima; Besmrtnog i izuzetog od patnje učinilo je smrtnim i patnji podložnim;, božanskog učinilo je ljudskim; Sveznajućeg učinilo je gotovo neznalicom pred ljudima; Gospodara, kome anđeli služe, učinilo je slugom ljudi..
Koji, dakle, razum da se, me čudi dok to promatra, znajući da je sve to učinio zato da ljudska narav može platiti dug Božjoj Biti? A budući da naša narav nije mogla platiti duga, niti je mogla otvoriti nebeska vrata što ih je neposluh bio zatvorio, došao je ,eto, Spasitelj, bogat tolikim milosrđem, pripravan da za nas plati dug i da nas opet učini baštinicima nebeske domovine. Ovo razmišljanje mora nas očuvati od svih djela, hoću reći: od zemaljskih i ispraznih djela.
Da shvatimo taj put, potrebno je da nas potakne primjer beskrajne ljubavi Sina Božjega prema neznatnom stvorenju. On je, uzevši našu narav, započeo tako brzu trku da krene u susret toliko uzvišenoj muci. Taj isti put, sine, moramo i mi prevaliti i baciti se u to veliko more da se operemo i očistimo, jer je ono za nas učinjeno; obilježimo čela tom svetom krvlju da s tim znakom pristupimo vječnom Ocu, i cla mu kažemo kako je njegov Sin Jcdinorođenac za nas isplatio dugove, kako smo se boriti i našli pobjednički crveni i crvenkasti znak, tj. Isusa na križu, oblita krvlju i iskrvavljena zbog ljubavi.