DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU
ČITANJA:
Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18
U početku Riječ je bila kod Boga. Po ne znam koji puta čitam isti tekst i pitam se kakav je um sastavio ovaj Ivanov proslov koji se čita nekoliko puta u božićnom vremenu. Pokušavam razumjeti i ne ide mi, a onda opet pomislim da se to i ne treba razumjeti, nego jednostavno srcem slušati i vjerovati. Gledamo jaslice, Josipa, Mariju i malenog Isusa i slušamo proslov koji nam govori o Riječi koja bila kod Boga, o Riječi koja bijaše Bog, o Riječi po kojoj je sve postalo.
Znamo da je ta Riječ Isus, znamo o kome Ivan govori, ali srce još nije prihvatilo Riječ. Da, u tome je zapravo ključ razumijevanja, u srcu koje treba prihvatiti Riječ, u srcu koje treba vidjeti svjetlo, u srcu koje treba primiti dijete. Njegovi ga ne primiše. Jesmo li mi „njegovi?“ I danas dolazi k nama, svaki dan dolazi k nama u obliku malenog djeteta. Pruža ruke k nama i nudi nam svoju ljubav.
Isus je svjetlo, a mi toliko puta biramo tamu. Draži nam je naš hod u prazno, zaokupljenost našim poslovima i naša mala zadovoljstva. Svjetlo je nekada toliko ponizno, nenametljivo i neuočljivo zbog blještavila oko nas. Naše oči više ne prepoznaju malo svjetlo u tami kao što ni naše srce više ne prepoznaje istinsku dobrotu. Za čuti Božju riječ potrebna je tišina. Tišina koja je toliko bolna da se ponekad pretvara u krik.
Bog je poslao svoju riječ da bi nam dao život i milost na milost. Autor ovih redaka je morao gledati nešto što ne možemo zamisliti, nešto što je teško staviti u riječi jer su sve naše riječi premale da bi izrazile Božje stvarnosti. Koje su to milosti o kojima Ivan govori? Milosti su to koje smo i mi primili, jer tako Ivan govori, da smo primili milosti. Ne kaže da ćemo ih primiti u nekoj skoroj budućnosti niti da ćemo ih primiti kad dođemo u nebo. Kaže da smo ih primili. Primili smo ih, ali ih ne znamo svaki puta prepoznati kao dar i kao milost. Primamo svaki dan, ali smo ponekad i slijepi za milost koja nas nosi.
Potrebno nam je imati zahvalno srce, srce koje vidi i razumije, srce koje prima sa zahvalnošću. Zahvalnost za Oca koji nam je dao svoga Sina, i to jedinorođenog Sina. Na početku proslova vidimo koliko su Otac i Sin bliski jedan drugome, koliko su oni „jedno“ kako nam Ivan naglašava. Nitko nam nije tako približio odnos Oca i Sina kao Ivan na početku svog evanđelja. U tih nekoliko redaka, sadržano je sve blago našeg razumijevanja njihovog odnosa. Ivan nas vraća na početak, na sam početak Biblije i na Knjigu Postanka. Tako Ivan povezuje sve što znamo o Bogu u jednu cjelinu.
Zbog svega toga mislim da trebamo biti zahvalni Bogu za sve milosti koje nam je dao, a posebno za milost rođenja Sina, vječne Riječi Očeve. Zahvalnost će otvoriti naša srca za istinsku radost i za sve ono što Bog želi u našim životima. Tako ćemo ispuniti svrhu svog života na zemlji i upoznati i uzljubiti Boga. Tada će i nama postati jasnije što Ivan govori jer će Svjetlo obasjati naše tame i donijeti mir u naša srca.
s. Barbara Bagudić, OP
