SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA
ČITANJA:
1Sam 1,20-22.24-28; Ps 84,2-3.5b-6.9-10; 1Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52
Najveća, najvažnija svetkovina Pasha – i svi su na putu, svi su u gradu, svi mole, slave, imaju isti cilj… Sve je kao i lani, uhodano i poznato, sve se zna; tko, gdje, kada i kako treba obaviti što se o blagdanu Pashe obavlja – tako dan za danom…
I minuše ti dani, vrijeme je za povratak u svoje mjesto, posao i obiteljske domove. Josip i Marija su, kao i drugi roditelji, dali hvalu Bogu i zadovoljni misle da je sve onako kako treba biti. Ne vide i ne naslućuju nikakav problem, nisu navikli na probleme s Isusom. Oni su mirni i sigurni, vjerojatno ne očekuju ništa što već nisu doživjeli.
Nakon jednog dana hoda, susreta sa raznim ljudima, rodbinom, susjedima, manje i više znanima, Isusovi roditelji shvaćaju da nemaju kontrolu nad Isusom, niti ga prate niti slijede, ne znaju gdje je! Zabrinuti su, zbunjeni, preplašeni i tužni. Traže Isusa, dan, dva, tri dana. Roditelji ga traže, ne znaju gdje je i na kraju ga nađu u Hramu!
Ovaj susret Isusa i roditelja može izgledati čudno za čitatelje, za nas danas, za roditelje koji se pitaju što Dijete odgovara, kako roditelji reagiraju, kako Dijete razgovara s učiteljima, zašto ga tako pozorno slušaju, pitaju, odgovaraju… Tako je djelovao i na Josipa i Mariju, oni se „zapanjiše” kad ga ugledaše!
Dječak Isus s dvanaest godina sjedi posred znalaca, starijih, mudrijih, iskusnijih i cjenjenijih u zajednici. No, taj Dječak nije nepoznat, on je znao pozadinu govora koji su vodili, znao je pronaći način kako sa sugovornikom biti otvoren, kako iskazati poštovanje govorom i slušanjem, kako vidjeti čistim očima ono što starijima nije više bilo jasno, kako otvorenošću duha i srca prihvaćati razlike ne samo u godinama, kako ne podcjenjivati one koji ne razumiju, nego ih strpljivo slušati i poučiti, kako se hrabro nositi u situacijama koje zahtijevaju snagu, a sugovornik je slab i ne može… Znao je što znače riječi Pisma koje su stariji „pretresali” u Hramu, znao je taj Dječak ukazati na smisao i vrijednost bitnoga u odnosu na nebitno, ma znao je više nego oni! I nije to bilo čudno za Dječaka kao za njih odrasle! Za nekog promatrača – zadivljujuća scena!
Ali, stižu tužni Marija i Josip. Sinko – sine moj, sine naš, zašto si nam to učinio? Ražalostio si oca i majku!
Marija je tužna jer ne razumije situaciju koju je doživjela. Marija i Josip se boje biti bez Isusa. Zabrinuti, iscrpljeni, prestrašeni su već tri dana. Konačno su došli na pravo mjesto u pravi trenutak koji, opet, ne razumiju! Isus kaže – zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?
Današnja proslava blagdana Svete Obitelji stavlja nam za uzor najjedinstveniju i najsvetiju obitelj; Josipa, Mariju i Isusa. Sveta Obitelj je uzor u ljubavi i poštovanju, u brizi i poslušnosti, u otvorenosti davanja i traženja slobode, u povjerenju i prepuštanju života u ruke darivatelju života- Bogu Ocu.
On daje svakom čovjeku najprikladnije vrijeme za razumijevanje i čuvanje događaja
i uspomena kako bi rasli u mudrosti i milosti.
On nikoga ne oslobađa odgovornosti govoriti i kada drugi ne žele slušati.
On blagoslivlje obitelji otvorene životu u istini, bez obećavanja oslobađanja od muka i teškoća.
On potiče u čovjeku želju za dijeljenjem ljubavi drugome jednako vrijednom, a različitom.
On ustrajava i ondje gdje se ne vidi logičan slijed stvari i događaja.
On želi da svaki čovjek, formalno i realno, ima prostor u kojem slavi život Darivatelja života!
U slobodi, u otvorenosti, u smjelosti i hrabrosti života s Bogom i u Bogu, događaju se stvari i situacije koje ne razumiju drugi, a često ni mi sami. Bog uvijek zna što čini, On uvijek šalje svoju Riječ, svoje prosvjetljenje onima koji dijele svoj život s Njim- Ocem s kojim i mi (kao i Isus) trebamo biti!
s. Jaka Vuco, OP
