Deseta Generalna skupština DSIC-a održat će se od 11. do 16. svibnja 2025. u Rimu, Italija. Skupština jest okupljanje svake tri godine na kojem se ciljano usmjeravaju ciljevi DSIC-a za trogodišnje razdoblje.
Tema odabrana za ovaj susret je: Udovice i primalje… Gdje se susreću prošlost i budućnost.
Margaret Mayce, OP, međunarodna koordinatorica DSIC-a, ponudila je razmišljanje o temi:
Udovice… Svi znamo da živimo u vremenu smanjenih kapaciteta. Članstvo u našim kongregacijama se smanjuje u većini dijelova svijeta; malo je novih zvanja; broj umirovljenih i starijih sestara općenito daleko nadmašuje broj sestara koje su mlađe i uključene u aktivnu službu; broj sestara koje su na raspolaganju i sposobne služiti u vodstvu kongregacija znatno se smanjio. Kako se nosimo s ovom stvarnošću? Neke kongregacije vjeruju da su ispunile svrhu za koju ih je Bog pozvao i odlučile su svoje kongregacije dovesti do kraja. Ostale kongregacije odlučile su se spojiti s većom skupinom; a neki su zatražili komesara da im pomogne u upravljanju njihovim poslovima dok se kreću prema završetku.
Tko bi od nas ikada povjerovao da će to biti slučaj kada smo ušli u redovnički život? S pravom žalimo zbog gubitaka koje doživljavamo u našim današnjim kongregacijama, kao što udovica oplakuje gubitak voljenog partnera. Postoji tuga; postoji tuga; možda ljutnja; pa čak i osjećaj da jednostavno nema budućnosti na horizontu. Ipak, to je naša stvarnost – ili barem dio naše stvarnosti. Međutim…to nije cijela priča. Jer nosimo u sebi ne samo udovicu, nego i primalju.
Primalje… Iako broj mlađih sestara među nama možda nije tako velik kao u prijašnjim vremenima, njihova želja da žive svoja dominikanska zvanja u službi Božjem narodu nije manje jaka. Iako su predane svojim matičnim zajednicama, vide vrijednost u okupljanju preko svega što se čini da ih dijeli: kontinenata, jezika, kultura. Naše okupljanje u Caleruegi bilo je sjajan primjer toga! Kao što je bio i online Leadership Development Program. Na Saboru ćete biti pozvani čuti od samih sestara o tim iskustvima, te onome što smatraju važnim za njihovu i našu budućnost.
Osjećam da među njima raste svijest da na kraju dana, čak i ako pojedine kongregacije prestanu postojati, veća dominikanska karizma koju dijelimo, se nastavlja. I vjerujem da je naš fokus na ovoj većoj karizmi koja nas ima moć povući u budućnost zajedno. Možete li vjerovati u ovo?
Možemo li pratiti naše mlađe sestre i biti primalje ove budućnosti? Možemo li poštovati našu prošlost, a da je ne držimo, tako da možemo slobodno ući u sljedeću fazu naše povijesti kao apostolske sestre dominikanke? Moramo priznati i udovicu i babicu koju nosimo u sebi…a onda trebamo izabrati. Hoćemo li ostati u prošlosti i blokirati nove mogućnosti? Ili ćemo lagano i čvrsto krenuti u ono što je još uvijek nepoznata budućnost – budućnost koju sami stvaramo – ako slušamo jedni druge; podržavati jedni druge; poticati jedni druge da koriste svoje darove; i nikad ne podcjenjuj snagu onoga što se može dogoditi ako sanjamo zajedno.
Rado citiramo našu sestru, svetu Katarinu Sijensku –
Budite onakvi kakvim vas je Bog zamislio i zapalit ćete svijet!
Pa, sestre, možda je ovo naš trenutak u povijesti da učinimo upravo to; i učinite to zajedno!
