U mjesecu smo listopadu – mjesec krunice BDM koju svi tako rado uzimamo u ruke moliti za naše nakane, uzdajući se u moćan zagovor naše Nebeske Majke. Isto tako, kao dominikanski Red, na poseban način nam je povjeren “apostolat krunice”. O krunici i dominikanskom Redu, razgovarali smo sa s. Slavkom Sente, dominikankom iz samostana bl. Hozane Kotorske u Zagrebu.
1. Blažena Djevica Marija je važna za svakog katolika, no koja je posebnost pobožnosti
Blaženoj Djevici Mariji u dominikanskom Redu?
Dominikanskom je redu svojstveno propovijedanje, naviještanje Radosne vijesti, a krunica je,
u pravom smislu riječi, evanđeoska molitva jer se nadahnjuje na Evanđelju, usredotočena na
spasenjske događaje iz Kristova života, počevši od radosnog anđelova pozdrava i Djevičina
odgovora, preko Isusova djelovanja, muke i smrti na križu, pa do slavnog uskrsnuća i
uzašašća. Iz Evanđelja, dakle, izabire i ističe najveća otajstva vjere. Zbog toga možemo sa
sigurnošću reći da je molitva krunice posebnost pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji u
dominikanskom redu!
Prema jednoj legendi, sv. Dominik je propovijedao među krivovjercima s ne baš velikim
uspjehom. Obraća se Presvetoj Djevici za pomoć i ona mu pokazuje krunicu, s riječima:
„Ako želiš uspješno propovijedati nauči ljude moliti krunicu. Krunica je osnova
propovijedanja.“ Dominik je poslušao Marijin savjet i postao gorljivi promicatelj te
pobožnosti; Isusa je naviještao ljudima preko njegove Majke, odnosno molitvom krunice koja
je sva protkana Isusovim životom. Narod je to prihvatio i zavolio te se stoljećima obraća
Mariji molitvom krunice u svim teškim i radosnim trenutcima života.
2. Koja je simbolika trajnog nošenja velike krunice na našem dominikanskom habitu, i
zašto baš na lijevoj strani, a ne desnoj?
Poznato je da su vojnici, kao najvažnije obrambeno oružje protiv neprijatelja, nosili mačeve i
to na lijevoj strani boka. Dominikanci su preuzeli tu simboliku, te su umjesto mača, na lijevu
stranu pojasa, stavili krunicu kao najsigurniji štit protiv svakoga zla. To znači da žele biti
trajno i vidljivo oboružani Marijinom zaštitom. Ali to nije samo simbolika, nego čvrsto
uvjerenje da će Marija štititi ne samo njih, nego i sve one kojima, preko molitve krunice
naviještaju Radosnu vijest. Krunica nije samo duhovno oružje protiv zla i grijeha, nego i
oruđe u borbi za dobro.
3. Postoji li dominikanski način moljenja krunice i u čemu se on razlikuje od onog
„klasičnog“?
Ja mislim da ne postoji poseban dominikanski način. Razlike su više prema mjestu i običajima
toga kraja. U nekim se mjestima, prije svake desetice, navijesti Kristovo otajstvo o kojemu će
se, tijekom nizanja Zdravomarija, razmatrati. U drugim se mjestima to otajstvo ponavlja u
svakoj Zdravo Mariji, odnosno, na polovici, nakon riječi – utrobe tvoje Isus. Način molitve
krunice se razvijao tijekom povijesti.
Dominikancima se pripisuje da su oni podijelili krunicu na tri dijela, po 15 otajstava, odnosno,
prema slijedu Isusova života. To je učinio o. Alberto da Castello. Tako govorimo o radosnom,
žalosnom i slavnom otajstvu. Taj su način molitve krunice prihvatila mnoga marijanska
bratstva širom tadašnje Europe. Papa Ivan Pavao II. dodao je i četvrto otajstvo, odnosno
krunicu svjetla, koja obuhvaća Isusov život i djelovanje do muke i smrti na križu.
4. Što je vijenac žive krunice i koliko je važno da ga dominikanski Red promiče?
U svijetu je raširena kruničarska zajednica pod dominikanskim vodstvom: “Živa krunica”.
Tu je zajednicu Žive krunice osnovala je 1826. Marija Paulina Jaricot, u Lyonu, s namjerom
da u francuskom narodu ponovno oživi vjera nakon mnogih političkih prevrata, počevši od
Francuske revolucije. Kad se ljudi nisu smjeli javno sastajati na molitvu, ili su zbog vjerskog
nehaja uopće zanemarili molitvu, Živa ih je krunica okupljala u molitvene vijence. Dakle,
molili su zajedno, a svatko je, zapravo, bio na svom radnom mjestu ili u svojoj kući.
Zahvaljujući toj zajedničkoj molitvi sačuvana je vjera kod mnogih duša i tako je Marija
spasila svijet od duhovne smrti. Takav način moljenja je bio pogodan osobito i za one koji
nisu imali vremena za duge molitve. Jednu deseticu svatko može izmoliti na dan, bilo na putu,
bilo na njivi ili u autu i slično. Ta desetica povezuje molitelje, bodri ih u vjeri i uzdiže im dušu
k nebeskim vrednotama.
Papa Pio IX. povjerio je, 17. kolovoza 1877. upravu i promicanje društva Žive krunice
dominikanskom redu. Mnogi su to prihvatili i danas je ova pobožnost raširena po cijelom
katoličkom svijetu. Promiču je, hvala Bogu, i mnogi drugi redovnici, svećenici i časne sestre,
kao i laici.
Ova se moliteljska zajednica organizira u tzv. Vijenac koji se sastoji od dvadeset osoba koje
među sobom dijele dvadeset otajstava Gospine krunice. Svaki se član time obvezuje da će
svakog dana izmoliti određenu deseticu: to jest Očenaš, 10 Zdravomarija i Slava Ocu,
razmatrajući zadano otajstvo krunice.
Na ovaj način jedan Vijenac svakog dana izmoli sva otajstva Gospine krunice: radosnu,
svjetlosnu, žalosnu i slavnu. Svrha ove zajednice jest krunicom slaviti Boga, častiti blaženu
Djevicu Mariju i moliti blagoslov Crkvi te primati nova nadahnuća za kršćanski život i
produbljenje zajedništva među moliteljima. Neke se zajednice Žive krunice sastaju jednom
mjesečno i tom prilikom razmjenjuju “molitvene sličice” (otajstva) za slijedeći mjesec. Oni
kojima to nije moguće ostvariti dogovaraju se na drugi način da se od određenog dana ili
datuma ide za jedno otajstvo naprijed.
Krunica, dakle, živi među moliteljima, odatle joj i ime.
5. Što mi kao dominikanke možemo danas u ovome svijetu učiniti za širenje pobožnosti
krunice BDM i kako je približiti današnjem čovjeku koji je mnogo okupiran
ovozemaljskim brigama i užurbanošću?
Prije svega, same postati revne moliteljice i to ne samo jednog dijela ružarija, nego po
mogućnosti sva četiri. Nije to nemoguće. A kad nama krunica postane važna, draga i
neizostavna, zasigurno će postati privlačna i svima koje susrećemo i s kojima radimo. Ne
postoji drugi “recept”. Sve ono što nam je drago to se lako prenosi. Kad smo na putovanju,
pješice ili bilo kojim prometnim sredstvom, dominikanki bi trebao biti raspoznajni znak ne
samo bijeli habit, nego i krunica u ruci.
Isto tako bi svaka zajednica, bez obzira je li na župi ili nije,
trebala okupljati molitelje krunice, bilo u kakvom organiziranom obliku, poput žive krunice,
bratovštine ili vječnog ružarija, ili
samo svakodnevno moliti s narodom na određenom mjestu. Po tom bi apostolatu sestre
trebale biti prepoznate; gdje god su dominikanke, tu se moli krunica! A tu je onda i Božji
blagoslov koji se prepoznaje i u novim duhovnim zvanjima.
