Pogreb s. Smiljane bio je u ponedjeljak 9. rujna 2024, na groblju Miroševac. Sprovodne je obrede vodio duhovnik o. Alojz Čubelić, uz asistenciju braće dominikanaca, kao i bivšeg i sadašnjeg župnika župe Krista Kralja (vlč. Ivana Filipčića i vlč. Željka Faltaka). Na vječni su počinak otpratile s. Smiljanu sestre iz svih naših kuća i zajednica, kao i njezina mnogobrojna rodbina, prijatelji i znanci.
Tijekom sprovodnih obreda, sažetim se riječima o životu s. Smiljane, oprostila s. Slavka.
Oproštajno slovo
Okružena molitvom i ljubavlju svojih sestara, redovničkih i rođenih (Anđelke i Nine), preselila se u vječnost naša draga s. Smiljana, u utorak 3. rujna 2024. nakon 8 godišnjeg patničkog života provedenog u krevetu. Možda zvuči odviše kruto kad kažemo patničkog. Usuđujemo se tako razmišljati jer poznajemo s. Smiljanu dugi niz godina. Ona, kao da nije znala hodati polako, već se kretala trčećim koracima, uvijek u pokretu, razigrana, vesela. Takva je bila i u riječima i u djelima. S lakoćom se latila svakog posla. Sve joj je išlo od ruke – kako se ono kaže. Osim te spretnosti, pamtit ćemo je, na poseban način, po njezinoj duhovitosti, načinu prepričavanja viceva ili imitiranja pojedinih osoba. Znala je nasmijati i najtužnija i najozbiljnija lica. Mnogim ju je darovima obdario Bog. Sviranje i pjevanje za vrijeme svete mise bila joj je prava strast. Mnogo je truda uložila u prepisivanju nota, voljela je jednako stariju kao i suvremeniju glazbu. Ponekad je požalila što se tijekom života nije još više usavršila u glazbi ili kojem drugom umijeću.
Posebnu je ljubav gajila za nemoćne i slabe. Nikakva joj žrtva nije bila teška za njih. U jednom razgovoru za naš list Ave Maria, kad je već bila prikovana uz krevet, rekla je, između ostaloga: „Moramo uvijek činiti dobro drugima, tako će Bog i nama uzvratiti kad bude nama trebalo, u to sam se uvjerila i sada na sebi“. Primjećivala je i zahvaljivala za svaku uslugu što su joj u nemoći pružale sestre ili rodbina.
Eto, već nakon ovog kratkog opisa brzonoge, spretne i radosne Smiljane, možemo zamisliti kako se osjećala kad ju je bolest, u jednom trenu zaustavila i prisilila na potpunu nepokretnost. Svi oni koji su je i u takvu stanju pratili, mogu posvjedočiti da je s. Smiljana ovu nemoć i prikovanost uz krevet maksimalno iskoristila za svoju još dublju duhovnu izgradnju. No, možemo sa sigurnošću također reći da je njezin primjer predanja u Božje ruke, te primjer strpljivosti i tihog trpljenja kroz tolike godine, izgrađivao sve nas.
- Smiljana Šušnjara rođena je 19. lipnja 1937. u mjesto Jasensko, kod Sinja, od oca Nikole i majke Ane rođ. Župić. Bila je treće od devetero djece u obitelji (četiri brata i pet sestara). Imali su i polusestru Ivu koju su jednako svi voljeli.
U tako brojnoj, katoličkoj obitelji Gospodin obično izabere jedan cvijet za sebe. Bila je to Marija Šušnjara. Krenula je u samostan u Korčulu 1954., da bi i ona postala baš dominikanka, po preporuci svoga brata Joze. Nakon osam mjeseci kandidature primila je bijelo, dominikansko odijelo i novo ime – s. Smiljana. Prve je zavjete položila 1955., a doživotne 1960. Nakon toga su slijedili brojni premještaji, prema potrebi Kongregacije. Djelovala je u našim samostanima, kao i u samostanima braće dominikanaca, a tri je godina boravila i u Asizu, u Italiji. Neko je vrijeme boravila i u Zavidovićima, u Bosni.
U svom kurikulumu za arhiv Kongregacije, s. Smiljana između ostaloga piše: „Evo me pri samom kraju moga križnog puta, a sada radosno čekam dan Uskrsa. Baš sam u ovom samostanu započela svoj redovnički život, jer sam odmah nakon prvih zavjeta dobila premještaj za ovaj samostan. Nadam se da ću ovdje i završiti svoj redovnički život gdje sam ga i započela. Zahvaljujem dragom Bogu za sve milosti koje mi je udijelio kroz ovih više od pedeset godina i koje mi još uvijek dijeli. Hvala i Nebeskoj Majci Mariji, čije ime s ponosom nosim, što je i ona bdjela nam mojim životom, osobito kad mi je bilo najteže, da ni uz najteža iskušenja nikad nisam došla u napast da odustanem od moje odluke….“
Eto, Gospodin je uslišio njezinu želju. Upravo je u ovom samostanu, pod zaštitom drage nam blažene Ozane, završilo njezino ovozemaljsko putovanje u 88 godini života i 69. godini redovništva.
Ovaj kratak osvrt na životni tijek s. Smiljane želim završiti opet njezinim vlastitim riječima, što ih je ostavila u već spomenutom našem Glasilu Ave Maria, 2016. godine: „Teško je meni davati bilo kakve poruke i savjete. I ja sam slaba, padam i dižem se, griješim i kajem se. Naglo reagiram, takve sam naravi i sigurno u toj naglosti često pogriješim, ali vjerujte mi, uvijek sam u srcu osjećala ljubav prema svakome, osobito prema sestrama svoje kongregacije. Pa, zar bih izdržala do sada da nije tako?! Sada malo više o tome razmišljam pa bih iskoristila prigodu i zamolila oproštenje sve koje sam svjesno ili ne znajući povrijedila. Žao mi je! Svi mi imamo i dobre i loše strane Nesuglasice najčešće dođu kad ne razumijemo i ne poznamo dovoljno jedni druge. Molimo jedni za druge, to je jako važno. A i sve vas molim da se molite za me da ne klonem duhom, već da mi ova patnja pomogne rasti u vjeri, nadi i ljubavi i da mi bude zalog vječnoga života.“
Draga s. Smiljana, neka ti tako bude. Počivaj u miru Božjem!
Sveta misa zadušnica
Nakon sprovodnih obreda slijedila je sveta misa zadušnica u samostanskoj kapeli, koju je predvodio provincijal o. Tomislav Kraljević, uz asistenciju o. Alojza Čubelića i župnika Željka Faltaka.
Homiliju je održao duhovnik sestara o. Alojz Čubelić ovim riječima:
Draga braćo i sestre,
Zanimljiv je način na koji mi promatramo sebe i druge osobe tijekom života koji nam je na raspolaganju. Psihološki gledano, čini se da pamtimo i uočavamo bolje one negativne stvari, koje nas mrve i degradiraju u našem čovještvu, pa postajemo postupno svjesni da bez Njega ne možemo ništa učiniti. Čudimo se kako nam ništa ne polazi za rukom, kako se ne uspijevamo ni približiti tim odveć previsokim idealima i svjetovima. No, koliko god stvari izmicale našoj kontroli i naporima, tješimo se da ni drugi, nisu koplje iznad nas, pa se kotrljamo i valjamo u raljama prosječnosti i osrednjost. Ono što je od svega najviše uzbudljivo jesu slike koje imamo o drugim ljudima, a koje se nekako vežu za naš duh i dušu koji te slike sprema u područja podsvijesti. Oni koji su nam u tom kontekstu najbliže, postaju dio nas samih, jer pamtimo njihove osmijehe, poglede, izgovorene rečenice i sve ono što je čovjeku kao takvom prirođeno. Za većinu, ipak ne znamo kako su kao djeca izgledala, još manje kao relativno odrasli ljudi, nego, pamtimo osobe, neovisno o godinama, s njihovim izgledom i konturama lica. Nekada je to pogled starca, nekada je to gesta iskazivanja nekog dobročinstva ili pak malog-velikog dara pažnje i ljubavi.
Sve ovo navodim danas na oproštaju od drage naše sestre Smiljane, kako bismo razmislili na koji način pamtiti druge osobe na temelju vlastitog iskustva, ali i onoga što se nalaže kroz pozorno iščitavanje vremena kroz biblijsku prizmu. Ono što upada u oči, na temelju odabranog teksta Matejevog evanđelja o Isusovom govoru na godi su zapravo rečenice koje se odnose na svakoga od nas, a dodiruju nas na ovaj ili onaj način, i njima smo, htjeli to ili ne, obilježeni i prema njima se moramo prije ili kasnije odrediti. Ne možemo, dakako, opraštajući se od drage sestre Smiljane analizirati sva blaženstva, ali možemo reći tek nekoliko rečenica koje se odnose na njezin život. Sestra Smiljana je osobito posljednjih godina svoga života postala svjesna da je siromašna duhom, jer je uvidjela svu svoju nedostatnost ležeći pred Bogom poput golorukog prosjaka, potpuno otvorena Bogu i shvaćajući da je sve Božji dar. Druga stvar je da je bila toliko godina prikovana uz krevet. Tu je mogla u tajnovitosti svog srca doživjeti sve ono od čega nekako svi zaziremo, a to je patnja, žalost, bolest i bol. Unatoč svemu tome, čini se, kako je uspjela biti dionikom uvjerenja, da je ne samo njoj nego svima bolesnima, žalosnima i patnicima već davno ususret došao Bog utješitelj, koji će uskrsnućem svoga Sina ukloniti uzroke svake žalosti, obrisati svaku suzu s ljudskog lica te otvoriti eshatološki prostor radosti u novom Jeruzalemu.
Sestra Smiljana je iskusila, osobito u posljednjem razdoblju svog života, da se sve vrijedno na ovom svijetu postiže kroz muku, patnju i trpljenje, premda je njezin prostor djelovanja bio toliko sužen i uzak. Tko ustraje do kraja taj će se spasiti. Mi vjerujemo i molimo da je sestra Smiljana sada baštinica kraljevstva nebeskoga. Amen
(o. Alojz Čubelić OP)
