• DUHOVNOST

Životne oluje

Dvanaesta nedjelja kroz godinu

Danas je dvanaesta nedjelja kroz godinu i čita se dobro poznato evanđelje u kojem saznajemo kako je Isus smirio oluju na Galilejskom moru, odnosno na Galilejskom jezeru. Naziva se morem jer svojom veličinom podsjeća na more, ali zapravo je jezero. I u ovom biblijskom odlomku spomenuto je kao „more.“

           Nekoliko je tu detalja koji upadaju u oči. Prvi detalj koji se čini nevjerojatan je činjenica da je Isus spavao u lađi dok je vani bjesnila oluja. Pogotovo to iznenađuje jer vidimo da su učenici bili jako uzrujani i u velikom strahu. Pitamo se kako je to Isus tako mirno dopustio. Možemo to povezati s toliko naših sličnih situacija kada smo se pitali gdje je Bog bio tada kada nam se nešto događalo i zašto nije ništa učinio. Ili još bolje: kako i zašto je to Bog dopustio. Ja sam se puno puta pitala zašto je Bog dopustio da slomim nogu. Netko drugi će navesti svoj problem, poteškoću. Ne znamo zašto Bog dopušta sve to u našim životima.

            Učenici su bili na lađi s Isusom i u toj velikoj oluji žurno su Isusa budili s toliko dirljivim riječima: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ U tim riječima se zaista možemo pronaći. Koliko puta smo i sami pomislili kako Isus ne mari za nas jer da nas doista voli, ne bi dopustio da nam se dogodi nevolja koja nas je snašla. I mi danas možemo reći zajedno s učenicima: Isuse, zar ne vidiš što se događa u svijetu ovih dana? Zar ne mariš za sve ratove koji se događaju? Zar ti nije stalo do čovjeka? Zašto ne spriječiš tolika ubijanja, tolike nevine žrtve?

            No Isus svojim odgovorom pažnju prebacuje na učenike. „Kako nemate vjere?“ pita i svojim pitanjem daje odgovor na mnoga njihova pitanja. Kad biste imali vjere ne biste sumnjali u moju dobrotu i znali biste da ste sigurni uz mene. Bog nam neće dati miran život, život bez oluja, bez poteškoća, bez  bolesti. Ali će biti uz nas. Pa i ako nam se čini da spava i da ne mari, on je tu, bdije i onda kada mi spavamo. Bdije i onda kad smo mi uspavani u svojim brigama, uspavani u svojim zemaljskim traženjima.

            I onda na koncu ovog evanđelja ostajemo pogođeni s još jednim pitanjem. „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“ pitaju se učenici. Zar učenici nisu znali tko je Isus? Isti oni učenici koji su gledali svojim očima čudesa koja je činio iz dana u dan. Oni isti učenici koje je on svaki dan poučavao, bilo privatno, bilo kao dio šire zajednice. Kako je moguće da ti isti učenici postavljaju pitanje tko je on?

             Mi smo nekako naučili istine naše vjere, naučili smo da je Isus pravi Bog i pravi čovjek i što ta tvrdnja znači. No, oni su te istine polako dohvaćali, trebalo im je proći s Isusom sve, od početka njegovog javnog djelovanja, pa sve do njegove smrti, uskrsnuća i uzašašća na nebo da bi u svom srcu i u svom umu prihvatili ono što mi danas zovemo tajnama naše vjere. Nama je ponekad sve to dano, mi smo poučeni, ali pitanje je jesmo li to srcem usvojili i primijenili u svom životu. Kušnje, bolesti i patnje situacije su u životu kada naša vjera dolazi na ispit. Tada vidimo je li naša vjera naučena ili je duboko proživljena. Također, to su prilike u kojima naša vjera raste i postaje čvršća. Upravo zato, prigrliti križ koji nam dođe spasonosno je, jer na taj način Bog širi naše srce i suobličava ga svome Presvetom Srcu. Patnje i križevi su put kojim se Bog služi da bi nam se približio i došao u naš život, pogotovo onda kad smo se svojim koracima počeli udaljavati od njega. Koliko god to paradoksalno zvučalo, upravo je patnja izraz njegove ljubavi i njegove brige za nas, jer po njoj dolazimo do vječnog života.

s. Barbara Bagudić OP

Najnovije