U subotu 1. 6. u jutarnjim satima, naše sestre s privremenim zavjetima uputile su se iz Šibenika na otok Pašman gdje su ih dočekala braća benediktinci. Nakon zajedničke molitve petorice benediktinaca i nas četiri sestre dominikanke i upoznavanja, otac Jeronim ukratko nas je upoznao s poviješću samostana na Ćokovcu i benediktinskog reda u Hrvatskoj.
Nakon upoznavanja sa samostanom i benediktinskim redom, otac Jeronim nam je govorio o odnosu Bogu posvećene osobe s Bogom. Povezao je Isusov život, njegovo krštenje, kušnje u pustinji i javno djelovanje s našim životom, tj. s našim obraćenjem, kušnjama i djelovanjem koje se stalno dešavaju. Potakao nas je da uvijek pronalazimo način da dođemo u pustinju jer je ona vrijeme Božji blizine, te je napomenuo i kako se aktivizam u Crkvi posljedica nedostatka pustinje u životima Bogu posvećenih osoba. Stavio je naglasak i na značaj askeze u našim životima, i to ne samo one osobne, već i zajedničke askeze koja je temelj kvalitetnog zajedništva. Redovnici moraju biti znak Božje prisutnosti, a često znamo biti upravo suprotno, njegov protuznak.
Nakon predavanja smo se ponovno okupile sa svom braćom na molitvi Šestog časa, nakon čega je uslijedila i Sveta misa pa ručak.
Poslije podne nam je predavanje imao brat Damjan koji je govorio više o našem odnosu s drugim sestrama i drugim ljudima. Govorio je o tome kako u Svetoj misi sudjelujemo kao zajednica vjernika, a ne kao pojedinci. Kako je bitno sveto i odgovorno življenje poziva jer bez njega nema ni blagoslovljenog poslanja ni istinskog zajedništva, a ako toga nema, život postaje vrlo težak. Svetost pojedinca može biti zamka zloga, ali je svetost zajednice uvijek Božje djelo i po tome možemo procijeniti kakve su uistinu naše zajednice. Kao najbitnije za zajedništvo je nabrojao zahvalnost, poniznost, velikodušnost, revnost i slobodu, a sve to mora biti prisutno i na konkretnoj (vidljivoj), ali i na mističnoj (nevidljivoj) razini i tek kad svih tih 5 karakteristika postoje na obje razine može se govoriti o pravom i istinskom zajedništvu. Nakon predavanja smo imale priliku za osobni razgovor ili ispovijed, nakon čega smo se polako uputile svojim kućama.
