Deveta nedjelja kroz godinu
U našem životu izmjenjuje se vrijeme rada i vrijeme odmora, stanje budnosti, ali i vrijeme počinka i sna, izmjenjuje se dan i noć, ali i radni dani i dani nedjeljnog slavljenja i počinka. U tom životnom ritmu vrijeme odmora nam omogućuje da možemo raditi bez da se osjećamo robovi rada, ali i vrijeme rada pruža nam veće značenje i smisao odmoru i sprječava da on postane dosadan i besmislen. Današnja deveta nedjelja kroz godinu upravo nam kroz prvo čitanje i Evanđelje želi posvijestiti ovaj odnos rada i odmora te istaknuti značenje slavljenja Dana Gospodnjeg.
U Starom zavjetu subota je bila dan odmora posvećen Bogu. Današnje čitanje iz Knjige Ponovljenog zakona pojašnjava nam razloge slavljenja subote. Kao prvo, temelj slavljenja subote nalazimo u izvještaju o Božjem stvaranju svijeta. Bog je šest dana stvarao, a sedmoga dana je otpočinuo od svoga djela. „I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini (Post 2,2-3). U spomen na Božje stvaranje današnji izvještaj nam govori: „Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji“ (Pnz 5,12-15). Subota, sedmi dan u tjednu je dan odmora, jer je dovršeno stvaranje.
Smisao ovog počinka očituje se u činjenici da je čovjek stvoren na sliku Božju i da je pozvan nastaviti Božje djelo stvaranja. Šest dana radi, a sedmoga odmara. Dan Gospodnji poziva da jedni druge prepoznamo kao slike Božje i da se radujemo zbog djela stvaranja. Međutim, ovdje je prisutan i drugi vid slavljenja subote. On je podsjećao Židove na ropski rad u egipatskom sužanjstvu i slavljenje subote je oslobođenje od prisilnog, ropskog rada. Subotnji odmor potvrđuje ljudsko dostojanstvo i kazuje da čovjek nije rob rada, nego da je rad samo sredstvo po kojem postajemo više čovjek, ali istovremeno i stječemo prihode za dostojan život.
Međutim, s vremenom je subota stavljena u okvire zakona i propisa. Židovski zakon je propisao točno koliko koraka netko smije subotom načiniti kako ne bi prekršio počinak, ali je zabranjen i svaki oblik rada koji nije bio nužan. Zakon je postao važniji od smisla subote te se slavljenje subote pretvorilo u puki formalizam, slovo zakona, dužnost koju treba izvršiti. Izgubio se izvorni smisao slavlja subote. U tom kontekstu moramo shvatiti Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!“ Isus želi podsjetiti svoje suvremenike, ali i nas danas, na izvorni smisao subote, a ne na zakonsko i formalističko održavanje zapovijedi. Stoga su zabrinjavajuće Isusove riječi: „A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom…“
Možemo se pitati je li se što promijenilo do danas i kako mi kršćani slavimo i odnosimo se prema Danu Gospodnjem? Često se vjernici na misi ponašaju kao da su u kazalištu: gledaju, promatraju, ali se ne uključuju u slavlje zajednice. Zabrinjavajuća je i činjenica da iz godinu u godinu opada broj onih koji redovito sudjeluju na nedjeljnom euharistijskom slavlju. Za većinu nedjelja je postala dan razonode, „bijega“, ali u isto vrijeme zahtijevaju da drugi moraju raditi za njih kako bi njima odmor bio ljepši i zabavniji. Današnja čitanja nas stoga pozivaju da ponovno promislimo o izvornom smislu Dana Gospodnjeg. Mi kršćani slavimo nedjelju kao dan Kristovog uskrsnuća, prvi ili osmi dan u tjednu kao početak novog stvaranja. Isus nam je dao slobodu djece Božje kako bismo u punini bili slobodni. Možemo si stoga postaviti pitanje: Jesmo li zarobljeni radom i stjecanjem dobiti tako da i nedjeljom ne možemo bez rada? Ili: Je li nam odmor važniji od nedjeljnog euharistijskog slavlja u kojem nam se sam Krist daje da bismo imali život u punini? Pozvani smo na život koji nam je Bog darovao. Ne dopustimo da ga proživimo na način da izgubimo sebe. Imajmo stoga uvijek na umu riječi svetoga Pavla: „To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje“(2Kor 7-10).
s. Ana Begić
