Trideset i prva nedjelja kroz godinu
Danas, na trideset i prvu nedjelju kroz godinu, u evanđelju slušamo o pismoznancima i farizejima. Puno smo puta slušali u evanđeljima o farizejima i pismoznancima i pridružili se mnoštvu onih koji slušaju evanđelje i u svom srcu ih osuđuju. I ja sam im puno puta zamjerala što nisu prepoznali Isusov dolazak među njih i što nisu čuli Isusov poziv da ga slijede u poniznosti i jednostavnosti. Kako je moguće da oni koji su Isusa gledali i slušali „uživo“ ne čuju njegov poziv i ne promijene svoj život? Međutim, Isus je s ovim svojim govorom htio nešto više. Nije želio da mi samo zaključimo kako se farizeji neprimjereno ponašaju već i nas potaknuti da se preispitamo.
U drugom dijelu ovog teksta Isus govori učenicima: vi se ne dajte zvati „Rabbi,“ ne zovite ocem nikog na zemlji i ne dajte da vas zovu vođama. Tu pronalazimo ključ toga što Isus želi postići svojim govorom. Nije rekao učenicima: da, da, znam i vi ste takvi. I vi se uznosite baš kao i ovi farizeji. Isus ne osuđuje već potiče na promjenu. Tako je i učenike potaknuo na poniznost, na jednostavnost, na služenje. I nas jednako tako potiče na zaboravljene vrline, na uslužnost i krotkost.
Teško je priznati da imamo nešto farizejskog u sebi. Teško je vidjeti u svom ponašanju sličnosti s farizejskim. Međutim, svaki puta kad želimo biti viđeni, primijećeni, svaki puta kad očekujemo hvalu za uslugu koju učinimo, tada u nama raste onaj ‘farizejski kvasac’ kojeg Isus spominje.
Isusov govor o farizejima spada u dijelove evanđelja koje sam najmanje voljela slušati i čitati. Možda baš zato jer je i meni bilo teško priznati kako se ponekad ponašam baš kao i farizeji. I to svaki puta kad mislim da sam bolja od drugih i svaki puta kad druge osuđujem.
Farizeji su osuđivali grešnike, između ostalog vidimo to po tome što su se ljutili kad Isus sjeda za stol s grešnicima. Toliko su daleko došli u tome da su i Isusa smatrali grešnikom i zaključili da je zaslužio smrt. Toliko ih je njihova samodopadnost zaslijepila da su išli čak i tako daleko da su osudili Boga. Sigurno je to razlog zašto je Isus toliko puta opominjao svoje učenike, ali i nas, da se čuvamo farizejskog kvasca i da ne budemo kao oni.
Doista, potrebno je bdjeti nad sobom stalno. Jer stalno smo u opasnosti stavljati zakon iznad čovjeka. Isusov je govor toliko jednostavan da nam može promaknuti, možemo doći do toga da čujemo Isusove riječi, ali ih više ne razumijemo srcem. Zato nam je potrebna tvoja pomoć Isuse, potrebna nam je tvoja milost. Jer bez tebe ne možemo ustrajati u poniznom služenju, bez tebe ne vidimo smisao darivanja svog života za druge. Poučavaj nas svakodnevno, učini naša srca spremnima za tvoju riječ i tvoj poziv. Vrati zalutale na svoj put, a svima nama oprosti naše stranputice. Učini od nas svoje ponizne sluge i službenice.
s. Barbara Bagudić OP
