Dvadeseta nedjelja kroz godinu
U starozavjetnoj povijesti Bog je izabrao jedan narod, izraelski narod. Tom narodu obećao je Spasitelja. Iz toga naroda je Spasitelj i potekao. No, mnogi ga nisu prepoznali ni prihvatili. I Isus je isticao prvenstvo poslanja svome narodu, a isto tako je upozoravao i plakao nad svojim narodom koji nije upoznao čas pohođenja Gospodnjeg. Isto tako Isus je svoj narod pomalo poučavao i privikavao da su svi narodi i svi ljudi pozvani u Božje kraljevstvo. Evanđelja bilježe iskrene Isusove pohvale vjeri pogana i stranaca, a često prijekore nevjeri svojih učenika i sunarodnjaka.
I u današnjem evanđelju Isus hvali vjeru jedne žene koja nije pripadala izraelskom narodu. Žena Kanaanka viče i moli pomoć za svoju opsjednutu kćer. Ona zna tko je Isus, ona vjeruje da joj može pomoći. Isus je uopće ne odgovara na njenu viku. Tada se uključuju učenici želeći okončati neugodnu situaciju. Neka joj Isus usliši molbu kako bi prestala vikati. Isus ne uslišava ni njihovu molbu nego se ograđuje izjavom kako je poslan samo svome narodu. Važno je zamijetiti kako žena dalje postupa. Ona prilazi bliže Isusu i klanja mu se ničice. U poniznosti moli: Gospodine, pomozi mi! Isus još podiže razinu kušanja njezine vjere i izjavljuje da ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga psićima. Opet podsjeća da prvenstvo ima njegov narod, djeca Božja po izabranju. Ali žena zadivljuje Isusa svojom poniznošću kojom prihvaća poredak stvari: Psići jedu sa stola svojih gospodara. I svojom upornošću kojom ne odustaje od svoje molbe. Kao da je Isus ovim trostrukim odbijanjem želio da vjera žene poganke zasja što jače. Isus zadivljen hvali njezinu vjeru i uslišava njezinu molitvu.
Isusovi sunarodnjaci imali su određene poteškoće u prihvaćanju Isusa. „Znali“ su tko je on, tko mu je otac, majka, šira obitelj, otkuda dolazi i nisu imali što od Njega očekivati. Isus se mogao dokazati ako bi svrgnuo rimsku vlast i oslobodio narod. Njihove predodžbe o Spasitelju i njihova očekivanja priječile su pravu i iskrenu vjeru. Primjer žene Kanaanke pokazuje kako se vjerom pristupa Isusu. Od vike kojom je započela svoju molbu, preko približavanja i klanjanja Isusu, ona stiže do poniznosti kojom priznaje da je sve u Isusovim rukama, u njegovoj ljubavi i milosrđu. I zadobiva ono što je molila.
Možemo prijeći preko ovog evanđeoskog ulomka na brzinu, ta sve smo to već čuli i poznato nam je. A unutra se događa čitav jedan proces rasta u vjeri. Pokušajmo se uživjeti u ove korake koji su prikazani u susretu Isusa i žene. Tada će se naša vika u molbama pretvoriti u duboko klanjanje i poniznost. Tada ćemo moći primiti ono što molimo.
s. Blaženka Rudić OP
