Deseta nedjelja kroz godinu
„Pođi za mnom ! On usta i pođe za njim.“ (Mt 9, 10)
Evanđelist Matej polarizira trenutnu scenu. Na jednoj strani su učenici i pobožni Židovi, a s druge strane Matej carinik i njegova družina carinici. Premda je i ova druga skupina bila istog porijekla, radila je za Rimljane i za svoju vlastitu korist. Nisu bili dostojni toplog pogleda ni lijepe riječi, još manje druženja i prijateljstva. Bili su izrodi židovskog naroda, kako su ih smatrali njihovi sunarodnjaci.
Isus u sredini, zapravo, iznad svih prisutnih. Dovoljna bijaše jedna riječ, jedan pogled i srce koje obavija ljubavlju i milosrđem cijeli svijet, a ne samo tu šačicu ljudi, autoritet svevremen a ne samo tog djelića vremena. Pogled mu prelazi nepremostivo, dodiruje neviđeno, djeluje snažno na neosvojivo. Sve mijenja, sve postiže, sve uspijeva. Iznad svega poznatoga izvija se njegova riječ: A ja vam kažem… !
Pogledao je Mateja, dodirnuo tajne žice njegova bića i mirno izgovara: Pođi za mnom! Sve pregrade, sve prepreke, sve do tada ukorijenjeno u stavove i običaje odjednom pada, topi se, postaje bezvrijedno. Matej ustade i pođe za njim. Nama bi trebao cijeli roman kako bi donekle dočarali taj događaj, sva duševna gibanja prisutnih, sve emocije koje su obojile trenutak. Mateju bijahu dovoljne dvije rečenice pred kojima mi i danas stojimo zinuto, ispunjeni izrečenim i neizrečenim pitanjima ne shvaćajući što se upravo dogodilo. Zašto baš Matej, zašto baš carinik, a tu stajaše mnoštvo pravovjernih Židova. Kako reagirati, kako se postaviti? Upravo su se tako ponijeli i prisutni.
A Matej? On spremno odgovara na Isusov poziv, ni sam sebi ne vjerujući da se to događa. Riječi koje je upravo čuo duboko su ga dirnule, unijele toplinu u njegovo smrznuto biće, rasvijetlile njegovu tamu u kojoj je većinu života proveo. Njega grešnika Isus treba i to objavljuje pred svima koji su ga držali neprijateljem, nevrijednim poštovanja, nepopravljivim izdajnikom. Isusove riječi su bile kao kaplje vode koje u život vraćaju, kao lijek koji od mrtvih budi. Moralo je Mateju srce zaigrati od miline i sreće. Eto, tu stoji Netko tko ga ne osuđuje, ne predbacuje mu, ne okreće svoga pogleda od njegova pogleda. Poziva ga, vadi ga iz njegove nepoželjne situacije i uzvisuje pred njegovim sunarodnjacima.
Isusov postupak je poučljiv, opominjući, dalekosežan. Ljude gleda očima ljubavi, srcem koje razumije i oprašta. Lako je osuditi, odbaciti, prekrižiti, ne imati posla s nekim tko ne dijeli naše vrijednosti, tko je krivim putom zastranio. Isus nije došao radi pravednika, došao je radi grešnika, radi onih zalutalih i izgubljenih. I nije dobro prošao. Bio je kažnjen zbog svoje dobrote, ljubavi, milosrđa. Cijena je bila muka, bičevi, izrugivanje, nošenje teškoga križa na kojem je konačno bio razapet i na kojem je umro. I dalje se svojim riječima i djelom izdiže iznad svojih sunarodnjaka, živjeli oni u bilo kojem vremenu, na bilo kojem dijelu kugle zemaljske. Ne osuđuje, ne predbacuje, ne proklinje već vapi Ocu: Oče, oprosti im, ne znaju što čine!
I mi smo pozvani isto činiti. Pozvani smo ljubiti Isusovu braću i sestre. Jedna smo obitelj svi zajedno, a obitelj može opstati ako su bliski međusobno, ako znaju prihvaćati i opraštati , ako umiju jedni drugima podmetnuti rame i pomoći nositi životni križ. Težak zadatak, zahtijevan posao! Ipak, na to smo pozvani. Matej nije odbio. Zašto bismo mi isprike tražili?
s. Katarina Maglica OP
