U utorak, 6. lipnja pokopana je s. Rafaela Brajičić. Na posljednji ispraćaj došli su braća svećenici, sestre dominikanke, njena rodbina i prijatelji sestara iz Korčule. Sprovod je predvodio p. Marko Bobaš, a svetu misu zadušnicu u sestarskoj kapeli predvodio je p. Tomislav Kraljević. Na groblju se od s. Rafaele u ime sestara oprostila s. Barbara Bagudić slijedećim riječima:
Naša draga s. Rafaela Mirjana Brajičić rođena je 18. rujna sada već davne 1936. u Podstrani od oca Rafaela i majke Pauline. Otac joj je stradao u drugom svjetskom ratu i tako veoma mlada ostaje bez oca, a obitelj bez skrbnika. Majka je vrlo mlada ostala udovica i posvetila se odgoju svojih dviju kćeri. Jedna je kćer zasnovala obitelj, a druga je poželjela slijediti svoju tetu, časnu sestru Viktoriju i postati dominikanka baš kao i ona. Već kao petnaestogodišnja djevojka ulazi u samostan, a redovničko odijelo prima 8. svibnja 1953. godine. Po svom pokojnom ocu Rafaelu dobiva redovničko ime, sestra Rafaela. Prve zavjete polaže 9. svibnja 1954. godine, a doživotne 8. prosinca 1959. u Korčuli. Za moto na svojim doživotnim zavjetima napisala je: „Neka me milosrđe tvoje prati u sve dane života moga.“
Služila je u Žrnovu, Dubrovniku, Šibeniku, Šišljaviću, pri kapeli Ranjenog Isusa u Zagrebu kratko, svugdje po nekoliko godina, a najduže u Korčuli. Bila je i podučiteljica u novicijatu kada je mlade sestre učila obavljati svakodnevne poslove. Dugo je godina vršila službu vratarice u Korčuli. Tko god bi pozvonio na samostanska vrata bio je srdačno dočekan i velikodušno uslužen. Svakoga bi blagoslovila na izlasku iz samostana. Za svaku pa i najmanju uslugu zahvaljivala se dugo i iskreno. Svakome je željela dobro. Nikada ju nisam čula da je negativno o nekome govorila. Rijetko se žalila, nije kukala, nije puno govorila. Bila je vrlo skromna i samozatajna sestra.
Znakovit je njen izbor retka iz psalma za svoj moto na doživotnim zavjetima: neka me milosrđe tvoje prati u sve dane života moga. Sigurna sam da je molila milosrđe jednako za one koji su učinili nažao njenoj obitelji u ratu kao i za sebe i svoje bližnje, a mi vjerujemo da je Gospodin uslišio njenu molitvu.
Jako je voljela promatrati more i našu Korčulansku luku. Poput kapetana u mirovini dočekivala je i ispraćala svaki brod, jedrenjak i kruzer koji je pristajao u gradu. Svojom molitvom ih je blagoslivljala da sretno dođu do cilja i vrate se svojim obiteljima. Draga naša časna Rafaela, i ti si krenula na svoje posljednje putovanje. Hvala ti za svaku toplu riječ i za svaki izrečeni blagoslov. Hvala ti za svaki posluženi ručak i svaku učinjenu uslugu. Neka te okupa more Božjeg milosrđa po kojem ćeš sigurno doploviti do Nebeskih obitavališta. Gospodin ti bio nagrada za ljubav koju si velikodušno sijala po morima ovog života. Nemoj nas zaboraviti ni kada dođeš do sigurne luke u zagrljaj Nebeskog Oca.
