Često zamišljamo dalekog, apstraktnog “Boga”, gotovo svedenog na sustav uvrnutih ili vrlo jednostavnih, ali neobjašnjivih ideja. Pogotovo kad se pristupi doktrini o Trojstvu. Tko bi o tome još danas raspravljao?
I dok i danas mozgamo i želimo izraziti ono što su nam u bogatu baštinu ostavili teolozi svih prijašnjih stoljeća, Božje biće je i dalje zajedništvo koje se slobodno izlijeva na svakog čovjeka. Još više, On nas poziva da prijeđemo prag njegova intimnog i blaženog života.
Ne uspijevamo shvatiti zašto je Bog zainteresiran za nas: možda više nego što smo mi ponekad zainteresirani za sebe.
I kao nekada, tako i danas u naše živote, uvijek iznova, Otac šalje svoga Sina da nam ponudi novi život u Duhu. Slobodno. Za ljubav.
“Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca”. Krist se ne nameće. Ne prisiljava nas da to prihvatimo. Predaje se našoj slobodnoj odluci.
To je ironija ljudskog života. Možemo proći pokraj Gospodina Isusa koji umire i uskrsava, a da ga čak ni ne pogledamo, da nas to čak niti ne dotakne.
Pa ipak, ne možemo biti sigurni, čak i da nam je srce najtvrđe, da On ne postoji kao Bog koji je jednom u povijesti postao čovjek, koji je objavio Trojstvo, Bog i čovjek koji oprašta i spašava.
“Tko ne vjeruje, već je osuđen”.
Ali ako se otvorimo Njegovoj radosti…
Tada se Krist otkriva kao onaj koji je u svima nama pobudio najradikalnija očekivanja. I On u potpunosti ispunjava ta očekivanja.
To je iskupljenje. To je milost. Duh je taj koji prebiva u nama i suobličuje nas s Gospodinom Isusom.
Novi život koji nam je darovan, pojavit će se u svoj svojoj slavi na koncu vremena. Ovdje počinje, to nazivamo “vječni život” i počinje našim suživotom s Ocem, Sinom i Duhom već sada, već danas.
s. Manes Puškarić OP
