Nekad se u životu zna dogoditi da nakon dugog perioda vremena susretnemo na neočekivanom mjestu, na ulici ili na nekom susretu dragu nam osobu koju nismo vidjeli i čuli godinama. Takav susret odmah ti uljepša dan, promisliš kako ništa nije slučajno već su zaista sve to komadići Božje providnosti. Zašto nas Bog voli iznenaditi? Možda nam je to u tim trenucima bilo najpotrebnije, a Bog je djelovao potajno, preko druge osobe, uljepšavajući nam dan, život a mi ga prepoznasmo, dogodi se Emaus.
Također dva učenika napuštaju Emaus, zbunjeni i tužni, bez nade. Susreću nekog stranca kojeg kroz tumačenja Pisma prepoznaju kao Raspetog-Uskrslog. Na početku udaljuju se od Jeruzalema, mjesta koje ih je zbunilo, na prvu uništilo životne želje, percepcije stvarnosti. Kriza križa Isusa Krista u njima je ubila svaku nadu. Križ im je bio pretežak da bi ga shvatili sami od sebe, i zato se još više udaljuju. Ni međusobni razgovori ne mogu ih utješiti, mogu samo olakšati jedno drugome, ali ono egzistencijalno, ona radost, nje nema. Isus im prilazi, ali kao stranac, nepoznat. Tek u tumačenju Pisma i lomljenju kruha odnosno euharistiji prepoznaju lice Uskrsloga. Nakon toga odlaze radosni u svoju zajednicu podijeliti to svjedočanstvo susreta s Kristom.
U svemu tome, ovaj put, istaknuti ćemo nekoliko važnih činjenica za naš život. Prvo, kriza križa se događa svakom čovjeku. U tome svemu dogodi se da se udaljujemo od centralog mjesta muke i pobjede smrti Isusa Krista na križu, od smisla koji njegov križ daje našoj patnji. Odlazimo i na tom putu pronalazimo osobe koje imaju slična iskustva, ali samo okrenuti zajedno prema Raspetome, samo tamo gdje dolazi Uskrsli, raste sve ono što može dati samo Bog u jednom odnosu, ne ljudi sami sebi međusobno, davajući samo od sebe. Treće, Raspeti-Uskrsli očituje se po Riječi Božjoj i Euharistiji, tu je izvor autentičnog susreta svakog kršćanina – u sakramentima, u Euharistiji, u Riječi Božjoj. Ako to u životu zaobilazimo, uvijek ćemo se udaljavati i tražiti druga mjesta koja nisu ona krucijalna za naš život. I, konačno, četvrto – Crkva. Učenici ne zadržavaju svoj susret za sebe, a Isus ostaje prisutan s njima do konca – po Crkvi. I to je ono najljepše i ispunjenje Njegovog obećanja da ostaje s nama u sve dane, do svršetka svijeta.
I zaista, nekad se u životu zna dogoditi da postanemo statični, monotoni, a život prolazi pokraj nas. Susretnemo tu jednu osobu i baš se iznenadimo koliko je Bog dobar! Ta jedna osoba zapravo trebala bi svaki dan u našem životu biti Osoba, Raspeti i Uskrsli. Neka nam se događaju Emausi, pogotovo kada križ postane pretežak i neshvatljiv, neka nam Euharistija i Riječ budu snaga, jer tu je Bog zaista prisutan.
s. Manes Puškarić OP
