Fra Jakov je nastojao biti sabran kod euharistijske službe i što manje gledati po crkvi. Ali pogled mu je i nehotice bježao prema dnu crkve. Tamo se motao neki sumnjivi tip. Nekoliko puta je ulazio i izlazio iz crkve, došaptavao se s ljudima koji su sjedili u posljednjim klupama. Konačno je izišao, i fra Jakov je mogao sabrano završiti svetu misu.
Tek što je iz sakristije ušao u svoju sobu, pokuca mu brat Matej.
– Oče Jakove, treba vas jedan mladić. Čeka vas u sobici za razgovor.
Fra Jakov je pošao u sobicu i ugledao mladića koji se maločas motao po crkvi. Bio je prilično mršav, umorna i izmučena lica. Odmah je počeo govoriti.
– Znate, ja sam bolestan. Trebam poći na operaciju. I to ne ovdje nego u drugi grad. Već danas bih morao otputovati. Imam nešto ušteđevine, ali to nije dovoljno. Pa bih vas molio ako možete pomoći. Ja živim sam. Moja obitelj je poginula. Radim i imam dosta dobru plaću, ali eto nemam dovoljno za ovu operaciju. Znate, moram to sada platiti, ali dobit ću ja to nazad preko socijalnog. Naravno, molim vas da mi samo posudite, vratit ću vam.
– Što ti se dogodilo s obitelji? – upitao je fra Jakov.
– Poginuli su u prometnoj nesreći. Roditelji, supruga i sin.
– Čuo sam za tu nesreću i zbilja mi je žao – rekao je sućutno fra Jakov i prisjetio se tragedije o kojoj se govorilo i pisalo po novinama prije godinu dana.
-Znate, ja pokušavam normalno živjeti nakon svega toga. Ne želim se prepustiti očaju. A ne želim biti na teret ni svojoj rodbini.
-Ideš li na misu i koliko tražiš Božju pomoć i snagu?
-Pa idem u crkvu, ispovjedam se ponekad, i to mi daje snagu. Znate, kako se ono kaže, nada umire posljednja.
Mladić je još govorio o svojoj bolesti i koječemu. Fra Jakova je više zaokupila misao o tragediji koju je čovjek doživio i nije obraćao pozornost na sve detalje koje je mladić spomenuo. Svota koju je tražio i nije bila tako velika, obećao je da će vratiti, pa je odlučio posuditi mu. Čovjek se još zadržao i kad je dobio novac, dao broj mobitela i tražio broj od fra Jakova. Konačno je, vidno sretan i vrlo zahvalan, otišao.
Fra Jakov je nakon toga ostao razmišljajući o svemu i do svijesti su mu doprle neke nelogičnosti u govoru toga čovjeka. Pomislio je da je prevaren i da mu taj nikad neće vratiti novac. Ali je odbacio tu misao i prionuo na posao.
Kasno popodne zazvonio je fra Jakovljev mobitel. Bio je to broj fiksnog telefona, ali nepoznat. On se nije htio javiti. Nakon desetak minuta došao je brat Matej i rekao da ga opet traži onaj čovjek. Fra Jakov je sišao u sobicu. Mladić je bio uznemiren.
-Zvao sam vas maloprije. Niste se javili.
-Znači, on nije zvao s mobitela. Ili ga nema ili ne želi da znam pravi broj – pomislio je fra Jakov u sebi.
-Od kuda ti? Zar nisi rekao da moraš danas otputovati? – strogo je upitao fra Jakov.
-Znate, išao sam još po neke uputnice u ambulantu i rekli su mi da ima još nekih troškova. Obilazio sam prijatelje i tražio da mi posude, ali neke nisam našao doma, drugi mi ne mogu posuditi. Pa molim vas ako možete dati još toliko koliko ste dali. Vratit ću vam, uvjeravam vas. Jedan prijatelj mi je obećao da će sutra podići novac iz banke i može vam vratiti sve. Dat ću vam broj telefona.
-E, Jakove, naivčino, prevaren si i pozdravi svoj novac – opet je razgovaro sa sobom potiho.
-Ne mogu ti više dati. Dao sam, to jest posudio, što sam mogao.
-Ali gdje ću naći. Evo spremio sam stvari. Idem zadnjim vlakom. Stvarno, ako možete…
-Ne mogu dati. Snađi se nekako.
-Pa možda bih mogao pokušati još kod jednog prijatelja. On tu blizu stanuje. Ali ako ne nađem možete li vi, molim vas. Vratit ću se.
Otišao je, a fra Jakov je dohvatio telefon i nazvao svoga poznanika koji je znao dotičnog. Upitao ga je što zna o njemu, a ovaj mu je rekao kako se čuje da on od mnogih traži novac i ne vraća. Mnogima je dužan, ali nitko ne zna točno zašto mu toliko novca treba. Fra Jakov je bio siguran da mu neće dati ono što još traži, ali kako dobiti nazad ono što je dao. Nije još smislio plan, kad se opet začulo zvono na vratima.
-Prijatelja nema doma, a njegova mama kaže da bi mogli samo malo posuditi. Ali došao sam opet ovamo da vas kasnije ne smetam…
-Zašto tebi zapravo treba novac?
-Pa rekao sam vam… Ne mislite valjda da bih lagao. Zdravlje je u pitanju…
-Raspitao sam se ja. Reci istinu, zašto ti treba novac?
-Pa rekao sam… Ali dobro, ako ne možete… Hvala za ono što ste dali, javit ću se ja…
To je rekao i užurbano napustio samostan.
Fra Jakovu je bilo krivo što se dao tako nasamariti. Dva dana je bio pod pritiskom tih misli. A onda je opet počeo razmišljati o tom čovjeku, teškoj tragediji koja ga je pogodila i zlu u koje je najvjerojatnije upao, ne mogavši se oduprijeti besmislu i težini bola. Odlučio je za njega moliti svaki dan u svetoj misi.
Prošle su godine. Fra Jakov je bio stari fratar. Više se nije brinuo za ekonomske poslove. To su preuzeli mlađi. Najčešće se sjedio u ispovjedaonici u samostanskoj kapelici. Na zidu nasuprot ispovjedaonice bilo je veliko raspelo. Kad nije bilo ljudi za ispovijed, fra Jakov bi otvorio prozorčić ispovjedaonice i promatrao Isusa na križu. Isus je doduše, uvijek imao spuštenu glavu, ali fra Jakov je osjećao kako njegov pogled prodire u dušu. U Isusove rane je polagao sve grijehe koje su ljudi istresali pred njega, sve njihove boli, sve potrebe koje su mu iznosili. Mnogi su kasnije dolazili zahvaljivati jer su doživjeli obraćenje, ispunjenje svojih molitava. Fra Jakov bi tada suznim očima pogledao Raspetoga. Postojala je jedna velika ljubav i tiha suradnja između fra Jakova i Isusa na križu.
Bio je Veliki petak. Ljudi su hrlili na ispovijed kako bi uhvatili posljednju šansu prije Uskrsa. Da ne bude prerano, a opet da budu čiste duše za Uskrs. Fra Jakov je imao pune ruke posla. Tek popodne je malo predahnuo. Otvorio je prozorčić kako bi udahnuo malo zraka i pogledao raspelo. Čuo je da je ovo raspelo čudotvorno. Na Veliki petak, ako dođe kakav okorjeli grješnik i ispovjedi se, poteče krv iz Isusovih rana. Ta misao mu je došla na um, ali upravo tada je osjetio da ima nekoga na vezi s druge strane. Čovjek je imao punu vreću i to teških grijeha. Nemilosrdno je sebe razotkrivao i iskreno se kajao. Takvima je fra Jakov najradosnije davao odrješenje.
Nakon ispovjedio čovjek je još dodao:
-Znate, jednom sam u ovom samostanu prevario jednog fratra. Tražio sam novac s obećanjem da ću ga vratiti. Nikad to nisam učinio. Ne znam je li još živ taj fratar. Želim vratiti ono što sam dužan.
Izišavši iz ispovjedaonice pružio je omotnicu kroz prozorčić.
-Sretan Uskrs, oče – pružio je ruku.
-I tebi, sinko – odgovorio je fra Jakov pružajući ruku.
Pogledi su se sreli. Čovjek se trgnuo. Okrenuo se i izišao.
Fra Jakov je ispustio omotnicu ni ne pogledav što je unutra. Pohrlio je prema križu. Veo suza mu je zastirao pogled.
-Isuse, hvala ti… za ovu dušu. Uslišio si moje molitve… Hvala ti, Spasitelju moj…
Zagrlio je noge Raspetome, cjelivao ih i glasno jecao. Kad se malo smirio spustio se podno križa. Iznenađeno je gledao svoje ruke. Na njima su bili tragovi svježe krvi.
Podigao je pogled prema Raspetome. Iz njegovih rana izbijala je neobična svjetlost.
-Isuse, daješ mi ovu veliku milost… Isuse, sakrij me u svoje rane…
Kad su braća došla u tri sata na molitvu Križnog puta, našli su fra Jakova podno križa, a kapelica je bila puna neobične svjetlosti.
s. Blaženka Rudić
