Blagdan Krštenja Gospodinova

Sakrament krštenja je velik i važan događaj svake obitelji i župske zajednice. Dijete postaje ud Crkve, dijete Božje i brat svim krštenima. Krist se krstio u rijeci Jordanu. Ivan ga je krstio. Nije mu bilo potrebno krštenje, ta on već jest Sin Božji, on bez ikakvog osobnog grijeha ali opterećen svim ljudskim grijesima koje je odlučio prinijeti Ocu svome i za njih dati otkupninu.

Događaj Isusovog krštenja nije prošao nezapaženo. Čuđenje je zahvatilo Ivana Krstitelja i sve prisutne, jer Ivan je glasno vikao: Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijeh svijeta. I odmah nadodaje: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“

Ivan je shvatio kako Isus neće popustiti u svojoj namjeri, pa su obadva u poniznosti učinili što su trebali učiniti. Isus  još uvijek nije želio pokazati svoju božansku narav. Htio je biti jedan od nas.

Teško je kazati je li ili nije Isus slutio što će slijediti. Otac Nebeski intervenira . Njegov glas se zaori iznad prisutnih“ Ovo je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina.“ Isus je ugledao Duha Božjega  gdje silazi kao golub i spušta se na njega. Kako velik i svet događaj: cijelo Sveto Trojstvo, Otac, Sin i Duh Sveti su prisutni. Početak je to još jednoga saveza Oca Nebeskoga s čovječanstvom. Ovaj put nisu samo riječi, nije samo slika, ovaj put Sin Božji preuzima na svoja ramena sve što čovjeka dijeli od njegova Stvoritelja. Prisutni sigurno nisu bili svjesni događaja, a jesmo li mi danas u potpunosti shvatili Očevu ljubav i brigu za čovjeka. Shvaćamo li koliko smo mu vrijedni, koliko nas voli i treba.

Ovaj događaj je najavio prorok Izaija riječima : Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga Duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti..“

Isus napušta Jordan i odlazi. Preuzima svoju zadaću ovdje na zemlji. Spreman, odlučan, prepušten Očevoj volji , praćen njegovom ljubavlju upućuje se prema svome cilju.

I mene je moje krštenje označilo i učinilo me Božjim djetetom. Sve mi je krštenjem otvoreno. Sva blaga, sve Isusove zasluge su mi na raspolaganju. Jednakom ljubavlju kao i prema Isusu Otac Nebeski brižno nada mnom bdije. I mojim koracima je smjer određen. Ostaje jedino pitanje: želim li koračati tim smjerom ili me stranputice privlače? Najveći problem nisu moje stranputice već ustrajavanje na njima. A Otac čeka! Čeka da mu se uvijek iznova vraćam, iako sam opterećena nevjerom, grijesima, neuspjesima.

Uranjajući u misterij događaja kod Isusova krštenja, postajemo svjesniji milosti i dara vlastitog krštenja. Krštenjem smo postali dio velike Božje obitelji sa svim prednostima i svim obvezama. Biti Božje dijete, ljubljeno dijete zalog je pripadnosti i sigurnosti u životu. Ljubav Božja nas je prihvatila, ali ljubav treba biti obostrana. Život nije odmor na ljuljački, život je ozbiljan događaj za koji se treba svim silama boriti, odlučivati, dizati se kad padnemo i ne posustajati. Isus je ispred nas krenuo. Poznato nam je kroz što je sve prolazio. E pa, što onda ja očekujem?

s. Katarina Maglica OP

Preporučamo