„Gospodine, hvala ti što nisam kao ostali ljudi“ (Lk 18, 11 ), hvali se u meni farizej. Prvi dio farizejeve molitve uzdiže naš duh: Bože, hvala Ti … Da je tako nastavio, da tako svi nastavljaju, hvaleći i blagoslivljajući Gospodina za bezbrojne darove kojima nas obasipa, molitva bi nam bila savršena. Iz usta čovječanstva uzdizala bi se zajednička hvala i slava Bogu našemu, baš kao što anđeli neprestano pjevaju svoju hvalu upućenu Presvetom Trojstvu: Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot.
Čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi pošao krivim smjerom. On Bogu zahvaljuje za svoju savršenost, dok druge osuđuje i prosuđuje. Ja sam tvoj bolji sin, tvoja bolja kćer, savršenija, pametnija, sposobnija, svetija od svih ovih oko mene. Bog mi ne treba kad sve sama postižem, i raj sama mogu zaslužiti. Međutim, netko kaza kako u raj ulaze samo dvije vrste ljudi: savršeni i onima kojima je oprošteno. Budući ovih prvih nema, onda ostaju samo oni kojima je oprošteno. Bog oprašta onima koji spoznaju i priznaju svoju grešnost , svoje slabosti i za njih se kaju. Farizej, kako on misli, oproštenja ne treba, jer vrši sve propisano pa sve sam sebi može zaslužiti. Ne moli ni pomoć ni oproštenje, ni milosrđe, jer sam upravo savršen, govori farizej u meni.
Ne tvrdim, ali osjećam, da u meni ne djeluju samo farizejevi geni, već se nekako sramežljivo i neodlučno, s manje uvjerljivosti, kristalizira i carinikova molitva i priznanje: Bože, milostiv budi meni grešniku!
Pa ako me ovaj prvi dio molitve više osuđuje nego opravdava, ovaj drugi dio pokazuje moju ljudsku krhkost i slabost, moju skromnost i poniznost. Kad bi barem ovaj drugi dio molitve, carinikove molitve, u meni prevladao, sa svake zajedničke i privatne molitve odlazila bih opravdana utapajući se u sigurnost Božjeg milosrđa i oproštenja.
Sigurna sam da je baš ovaj prvi dio naše česte molitve, koju izgovaramo riječima ili je izražavamo djelima, razlog moje neispunjenosti i nesigurnosti.
Što me to u meni potiče da se trajno s drugima uspoređujem? Zašto uvijek moram biti bolja, pametnija, savršenija, svetija? Zašto moja oholost gazi sve oko sebe? Zašto u ljudima uglavnom tražim ono slabo i nesavršeno, nedorečeno i nedovršeno dok mi greda u mom oku priječi vidjeti bližnjega Božjim pogledom? Jesam li i ja, poput farizeja u Božjim očima licemjer, slijepi vođa, leglo gujinje, iz kojeg nikada ne izlazi vapaj: Bože, smiluj se meni grešniku!
Carinik ne traži olakotne okolnosti, prepušta se Božjem milosrđu i u poniznosti pred njim stoji. Stav njegova tijela i skrušeno priznanje vlastite grešnosti privlače Božju ljubav koja opravdava i pere, osnažuje, ispunja i nadahnjuje. Bogu se carinikova molitva sviđa jer je u nju utkao samoga sebe pa sebe i svoja djela pred Bogom razotkriva. Iskrena molitva ne ispituje savjest svojih bližnjih, ne upliće se u tuđe živote i postupke, već u poniznosti sagledava istinu o sebi, o svom životu i djelovanju. Kod Boga ne postoje nepopravljive stvari, samo ako smo pred njim i pred sobom djetinje iskreni i otvoreni njegovoj ljubavi i milosrđu.
Današnje Evanđelje u svakome od nas otkriva farizeja i carinika. Jedan i drugi imaju dobre preduvjete za spasenje. Jedan izvršava zakon i ne obezvređuje Božje zapovijedi. Drugi ih ne izvršava. Prvome nedostaje poniznosti i jednostavnosti, jer s njim upravlja samodostatnost i oholost što ga iznad ostalih izdiže, ali ga Bogu ne približava. Drugi, carinik, spoznaje vlastitu grešnost, kaje se i uzda u Božje milosrđe. Svjestan je da bez Boga ne može, pa od njega sve očekuje. Bog mu je silno potreban. Njegov vapaj nebesa para: Bože, smiluj se meni grešniku!
Božja ljubav ne ostaje gluha na takvu molitvu. Upravo zato, carinik opravdan ode svojoj kući.
s. Katarina Maglica OP
