Prorok Amos objavljuje Jahvino obećanje: „Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega“. Proročanstvo ohrabruje, i ujedno straši čovjeka. Daje nam naslutiti da će Gospodin nagraditi svako dobro čovjekovo djelo. Ujedno opominje kako ništa i nesavršeno u našem životu neće proći nezapaženo.
Sve što mislimo, govorimo i činimo bit će negdje zapisano i u datom ćemo trenutku biti nagrađeni ili kažnjeni, već prema kvaliteti svojih čina.
Ne samo da Gospodin pamti, već pamte i naši bližnji, pamti i naše biće. Mi, svaki pojedinac gradi ili razgrađuje darovani nam svijet, uljepšava ga ili unakazuje. Sve je zapisano u pojedinačnom i kolektivnom pamćenju. Ako smo nekoga povrijedili ili ranili riječju ili djelom, rane ostaju dugo na njegovom biću. Mogu ga osiromašiti ili ga izgraditi a nas svakako čini manje savršenom osobom, naša slika se se više razlikuje od slike našeg Gospodina.
Nebeski Otac očekuje od svakog pojedinca da oko sebe sije dobrotu i ljubav, da svoje darove umnaža i druge njima usrećuje, da bude dobar upravitelj njegova „imanja“. A mi smo Gospodinovo bogatstvo, mi smo to imanje koje nam je povjereno.
Nikada se ne bismo trebali dovesti u situaciju da Gospodin to svoje uzme natrag. Pravi upravitelj uvijek nađe načina da se mudro postavi prema Božjim darovima koje posjeduje. Umnaža svoje talente, radi sa svojim darovima, svijet oko sebe čini ljepšim i boljim, usrećuje ljude koji se nađu na njegovom putu. Prema povjerenom mu bogatstvu odnosi se pažljivo i zahvalno. Za takve Gospodin neće kazati da su rasipni upravitelji i neće doći u iskušenje da ih liši upravljanja njegovim darovima i njegovim ogromnim bogatstvom.
Evanđelist Luka se pozabavio nepoštenim upraviteljem. Naglašava njegovu neočekivanu snalažljivost . Poslužio se Gospodarevim bogatstvom kako bi pridobio njegove dužnike u nadi da će oni njemu pomoći kad ostane bez posla i bez Gospodareva povjerenja. Zove svakoga k sebi i smanjuje mu dugovanje prema Gospodaru. Postaje darežljiv što nikada nije bio. Gospodarevo bogatstvo postaje vrijedna valuta njegovoj budućnosti.
Zbunjuje me Isusova pohvala ovakvog upravitelja. Za imanje nije mario, radnike sa imanja iskorištavao i maltretirao, postavio se na mjesto Gospodara. Kad je zagustilo, kad mu se tron počeo ljuljati, koristi Gospodarevo bogatstvo i imanje, dijeli, oprašta dugove, ljude čini sretnijima. Imam osjećaj da je najvažnije činiti dobro, dijeliti s onima koji nemaju, opraštati, biti blizak, razumjeti, pa makar nam valuta bila sumnjiva porijekla. Barem tako Isus u ovih nekoliko riječi to pokazuje. Istina, meni je to pomalo nejasno i neshvatljivo, ali Isus jasno govori: Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.
Bogatstvo ne pripada isključivo onome koji ga posjeduje, ono je tu da se svi njime okoriste. Tko ga umije dijeliti potrebnima na Isusovu je putu. Taj neće biti rob bogatstva, već samo upravitelj i s bogatstvom postupa onako kako bi sam Isus postupao: dijeli ga! Čovjek ne može služiti Bogu i bogatstvu. Ako služi Bogu onda s bogatstvom znade dobro upravljati, umije ga stjecati, umnažati, biti zahvalan za darovano, nesebično s njim druge usrećivati i tako mijenja sebe i svijet u kojemu živi. Nije rob bogatstva već samo upravitelj!
s. Katarina Maglica OP
