Quo vadis dominicana? naziv je susreta koji je bio održan u Češkoj u razdoblju od 9.-14. srpnja namijenjen za sestre dominikanke iz središnje i istočne Europe. Na susretu je sudjelovalo oko 40 sestara iz Češke, Mađarske, Hrvatske, Slovačke, Engleske, Amerike, Latvije, Italije i Španjolske, od kandidatica do sestara koje imaju preko 50 godina zavjeta. Bile smo smještene u prostorijama zajednice Chemin Neuf u mjestu udaljenom od Praga oko 20 km koje se zove Tuchoměřice. Na dan našeg dolaska navečer je bio organiziran kulturni program za vrijeme kojeg se svaka kongregacija predstavila pjesmom, izvedbom ili prezentacijom. Prva dva dana je sestra Helen Alford imala predavanja na temu Europske sestre dominikanke u kontekstu suvremenih izazova u kojima je govorila o današnjim izazovima pred kojima se naše zajednice susreću, od rata u Europi do izbjeglica i pada broja kršćana ali i sve manjeg broja zvanja. Kroz razna istraživanja i pitanja poticala nas je da same dođemo do rješenja, inicijativa koje bi sestre mogle poduzeti svaka u svojoj kongregaciji, ali i sestre dominikanke u svijetu općenito. Treći dan su predavanje imale s. Benedicta Hübnerová i s. Karola Dravecká u kojima je prva govorila o sestrama dominikankama kao čitačicama znakova vremena u prošlosti i danas, a druga nam je predstavila apostolat kojima se sestre u Slovačkoj bave. Posljednje predavanje je imala s. Hannah-Rita Laue koja nas je raznim smjernicama vodila u osmišljavanju i pronalaženju vizija za naše misije u svojim zemljama. Predavanja su se uglavnom održavala na engleskom jeziku no bio je omogućen i simultan prijevod na ostale potrebne jezike. Svaki dan smo imale zajedničku jutarnju i večernju molitvu koju smo molile na latinskom jeziku s tim da je svaki jezik imao neke dijelove koje je sam molio. Svakodnevne mise su slavili braća dominikanci iz Češke provincije. Dan prije završetka našeg susreta smo imale poludnevni izlet u Prag u kojem smo obišle neke od znamenitijih mjesta te smo imale misu u samoj katedrali. Zadnji dan prije nego što smo se razišle smo imale evaluaciju susreta te je svaka sestra bila slobodna iznijeti svoje dojmove i ono što će ponijeti sa sobom sa ovog susreta. Sve su se sestre složile da su ovakvi susreti iznimno potrebni i korisni jer osim što nam se upoznavanjem sestara iz drugih kongregacija šire vidici i stječu nova poznanstva, na površinu kreću izlaziti ona važna pitanja o kojima se u zajednicama malo govori i raspravlja, koja se tiču našeg apostolata u budućnosti ali i u sadašnjosti. Bez obzira na jezične barijere među sestrama se osjetilo zajedništvo i radost te je svaki dan bio popraćen pjesmom i smijehom.
s. Irena Lušo OP
