Kao djeca igrasmo se slijepih ljudi. Čudna igra u kojoj smo zamišljali da ništa ne vidimo. Izazovno i teško, pomislismo, i otvorismo oči i nastavismo živjeti zahvalni na svojem vidu i radosti što možemo vođeni očima trčati gdje nam srce hoće.
Kao odrasli zaboravismo na tu igru, zaboravismo na ljepotu vida jer vid nam postade svakodnevna stvarnost, uzeta zdravo za gotovo.
Ali postoji nešto gdje vid nam uopće ne treba, a smatramo da nam itekako treba. Pa tražimo, kopkamo, želimo očima vidjeti da bismo – vjerovali.
Ali, vjera ne traži oči. Ona je zato vjera. Jer stanuje u odajama nutrine gdje koračaju oni vođeni od ruku Uskrslog, ne puštajući Ga i ne otvarajući oči baš tada kad bi htjeli otvoriti, zauzeti mjesto Uskrslog i povući Ga svojim putem. Jer, imamo oči i znamo gdje trebamo ići.
I tako zaneseni onim što oči gledaju, onim za čime oči tjeraju ruke i noge da potrče, usudismo se pomiješati to s čistom vjerom. Pa vjerujemo – jer znamo mi gdje trebamo ići, a Uskrsli – on će ionako za nama doći. On je ionako uvijek s nama.
Ali, zaboravismo da Toma nije vjerovao. Da je Toma morao vidjeti. I kad je vidio tek je povjerovao. Zaboravismo da su u tome najvažnije riječi Uskrsloga upućene ne Tomi, već onima koji ne vide, a vjeruju. Onima blaženima. Da, blaženima.
Zaboravismo i mi da Uskrsli ne odustaje od onih koji traže dokaza, ne osuđuje ih, već pušta da vide njegove rane očito i dotaknu njegov bok, pa da shvate, da shvate, da za vjeru je potrebna samo – vjera.
I Toma shvati, i usklikne. A ja, na mali Uskrs, što nosim na usnama, gdje me oči vode, tko me drži za ruku, i gdje moja vjera stanuje?
s. Manes Puškarić OP
