Današnje evanđelje, pete korizmene nedjelje, opisuje nam jednu dramatičnu situaciju sa sretnim završetkom. Pred Isusa je postavljen izazov.
“Pismoznanci i farizeji dovedu mu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.“
Ono što Isus tada čini posve je neočekivano. Isus izabire ne odgovoriti. Distancira se. Piše po tlu. Umjesto odgovora na njihovo pitanje on im daje ultimatum: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!” I nastavlja pisati po tlu…
Što Isus piše? Ne znamo. Ali znamo da je tik do njegovih nogu jedna žena. Jedna raskajana grešnica koja grca u svojoj boli. Vapi za smilovanjem ni ne sluteći otajstvo Božje ljubavi koja uvijek izlazi u susret grešniku. Ukaljana grijehom i javno osramoćena, iako je iz dubine duše vapila za milosrđem, u prvi tren za nju je ovaj susret vjerojatno bio susret grešnice i suca. U tom slučaju, posljedice bi za nju bile fatalne – izgubila bi život. I ona to zna. Ali ni ne sluti kako je taj iznenadni susret, dok je ona silna masa i dalje sve glasnije i glasnije navaljivala, zapravo susret Milosrđa i bijednice.
Dok neizdrživa bol kida njeno srce, ona se ni ne usuđuje podignuti svoj pogled. Kao da se želi ugušiti u vlastitoj boli dok svi oko nje i dalje nemilosrdno urlaju želeći je vidjeti poraženu. Isus se ponovno saginje i nastavlja dalje pisati po tlu. U tom trenutku ispunile su se riječi proroka Izaije: “Ne spominjite se onoga što se zbilo, niti mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo. Put ću napraviti u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga. I narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu.” I u duši ove žene događa se duboka promjena koju možemo razumijeti samo u svjetlu vjere. A oni, koji do maločas, navaljivaše svom silinom “stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ Ona reče: „Nitko, Gospodine.“ Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“
Isus ne opravdava grijeh ove žene. On ju ne ispituje o njezinom grijehu. Spušta se na tlo, saginje se do nje. Vraća joj dostojanstvo, oprašta grijehe i daje novu priliku. Da sada, opravdana, krene novim putem. Putem pravednosti.
Današnje evanđelje i nas opominje na nešto što tako lako smetnemo s uma.
Kad god uperiš prst osude u drugog čovjeka, tri su prsta još uvijek okrenuta prema tebi, a jedan i prema Bogu. Nemoj misliti da je netko lošija osoba ili veći grješnik od tebe samo zato što griješi na drugačiji način nego ti.
Radije padni ničice poput ove raskajane grešnice i vapi iz dubine svoga bića.
“Evo me opet pred tobom, Bože moj, sveti i pravedni, istiniti i vjerni, čisti i dobri. Kad preda te stupam, moram poput Mojsija pasti preda te i s Petrom uzviknuti: Idi od mene, jer sam grešan čovjek. Znam, samo jedno ti zapravo mogu reći: da mi se smiluješ. Potrebno mi je tvoje veliko milosrđe, jer sam grešnik. I kao grešnik nisam dostojan tvoga milosrđa. Ali u meni je ponizno pouzdanje i tražim tvoje bezrazložno milosrđe, jer još nisam izgubljen, nego kao čovjek ove zemlje nosim u sebi čežnju za nebom tvoje dobrote i rado sa suzama radosnicama primam bezrazložni dar tvoga smilovanja. Gospodine, pogledaj moju bijedu. Kome da se uteknem ako ne tebi?”
Čuješ li što ti odgovara? Možeš li srcem prihvatiti to što čuješ?
“Zar te nitko ne osudi? Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”
s. Natalija Cindrić, OP
