Često mi se događa da nakon čitanja neke prispodobe iz Evanđelja ili poneke rečenice, mogu dati samo jedan komentar i to prazan: Ne shvaćam. Tvrd je ovo govor. Nije to uvijek ugodno priznanje mom neutemeljenom ponosu, da ne kažem, oholosti. Čitam, razmišljam, pokušavam meditirati i razmatrati i opet ništa. Ponekad mi na pamet dođe prispodoba o neplodnoj smokvi na kojoj Isus u nevrijeme traži slatke plodove. Ne shvaćam, jer lijepo piše da nije bilo vrijeme od smokava, pa se pitam ‘ zašto Isus proklinje smokvu’. Meni se čini da je to nepravedno. U današnjem Evanđelju ( Lk 13, 1-9 ) vinogradaru je je dopušteno da smokvu okopa, podreže, pognoji i pričeka da vidi hoće li donijeti ploda. Kako ovo objasniti a da jedan pristup ne negira drugi?
Isus danas ruši i stavove učenika kako se sve nevaljalo kažnjava, čak i na djeci. Sve što se događa oni gledaju kao nagradu ili kaznu za učinjeno. Tvrdi da zla, bolesti, ratovi, ni prirodne nepogode nisu kazna za naše grijehe, niti za grijehe naših roditelja. Odmah zatim dodaje „Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite i vi ćete slično propasti.“ (Lk 13, 1-9)
Znači li to da se mijenjati moramo jer ćemo biti kažnjeni, ako ostanemo ovakvi kakvi jesmo? U našem mentalnom sklopu dobra djela i nagrada idu zajedno, zla djela i grijehe povezujemo s kaznom. A On tvrdi: „Nipošto!“
Možda, kažem, možda ovu tvrdnju treba staviti u korizmeni kontekst: četrdesetdnevno hodočašće s Isusom, druženje s njegovom riječju, povezivanje vlastitog križnog puta s Isusovim križnim putem. Tek tada ćemo osjetiti potrebu biti Isusu slični, djelovati kao On, govoriti kao On, prema drugima i drugačijem se odnositi kao On. Sve nas to dovodi do stjecanja novih kvaliteta, novog duha, do našeg obraćenja.
Nismo na zemlji u ulozi sudaca, nije nam povjereno vrednovanje tuđih života, traženje truna u očima onih oko nas. A sami se borimo s brvnom u vlastitom oku. Cilj nam je stići do pravog cilja, do novog čovjeka u sebi, do čovjeka punine Kristove.
Nije se lako gurati putovima života i ne dodirivati se sa suputnicima, ne zapažati njihove nedostatke i nesavršenosti, ne biti povrijeđen ako te oni ne zapažaju, ne uvažavaju, ako ti ne plješću kad uspijevaš, ako ne primjećuju tvoje potrebe i želje, tvoje zdravstveno stanje i stanje tvoga duha. Dok smo sobom okupirani, dok tražimo svoje pravo i rješenje svojih potreba i zahtjeva ne vidimo naše bližnje, ne suosjećamo s njima, ne shvaćamo ih niti razumijemo. Preveliko je brvno u mom oku i nemoguće je izvaditi trun iz oka brata moga, sestre moje.
Pustimo da Gospodin s nama putuje, jer ćemo jedino tako na licu mjesta čuti njegove pouke, vidjeti njegov primjer i poželjeti se s njim suobličiti. On je tu radi nas, on nam je predvodnik, Put, Istina i Život. Sve pokušava kako bi naše kameno srce i sebične osjećaje zamijenio srcem od mesa, srcem koje nad drugima ne vježba pravednost i strogoću, već srce koje suosjeća, koje zapaža, srce veliko poput njegova, ispunjeno milošću i ljubavlju.
Strpljiv je On. Čeka naše obraćenje, čeka trenutak dozrelih plodova. On je sa svoje strane sve dao i uložio, na meni je red da donesem poželjne plodove.
Ne moram razumjeti svaku njegovu riječ, ali je blagim srcem mogu prihvatiti. Isus od nas traži da se sobom i svojim propustima i grijesima zabavimo a ne da se umaramo tuđim nedostacima i osobinama. Dok kroz život idemo neprestano druge izmijeniti i promijeniti, sigurno je da nismo na pravom putu, da nam je obraćenje neophodno i to bez odgađanja.
s. Katarina Maglica OP
