Hvalili su Ga. Uzdizali u nebesa – ali nisu shvaćali. Učenici su bili sretni. Sve je išlo glatko. Nije li on možda Mesija? Svašta su ljudi govorili. Toliko su govorili da je i sam pitao svoje učenike o tome što ljudi govore o njemu. I svi su mu povlađivali. Svi su se divili ljepoti riječi koje je govorio. Sve je bilo savršeno.
Ili? On je jedini znao što je duboko u čovjekovom srcu. Hvale – sve mu to nije bilo važno, jer znao je zašto je postao čovjekom i što je Očeva volja. Ali, bio je važan čovjek. Uvijek.
Nikada nije govorio što je čovjek htio čuti. Govorio je samo ono što je važno za čovjeka jer je zbog njega i došao. Jer poznaje čovjeka bolje nego on samoga sebe. I tako dođoše i uvrede. Hvale, uvrede – znao je što mu je činiti. Istina je puno dublja stvarnost.
Ne oslanjajući se na ljudski govor, a opet ljubeći čovjeka i želeći mu spasenje hrabro korača prema svome cilj – križu. A imaše on svakodnevno milijun malih križeva – kao u svaki čovjek.
Stoga, kao i Isus, ne oslanjajmo se na uvrede a još manje na hvale. Poput Isusa, prođi između njih, jer ljudski govor je ograničen, a ono što je uistinu važno jest kakav sam kad stanem pred – Boga.
Ako tu ne vlada odnos, ako tu nema istine onda je sve drugo kuća na pijesku. Neka nam Isus bude primjer kako se ispravno nositi s uvredama i hvalama i kako živjeti ponizno i jednostavno.
s. Manes Puškarić OP
