Današnje nas Evanđelje uvodi  u neki čudni film, za neke film strave i užasa, za druge film ispunjenja cjeloživotnog nadanja i iščekivanja. Sve ovisi o tome koliko smo duboko pustili Božju Riječ da obuzme naše biće, našu nutrinu i dubinu, koliko su se glavni akteri radnje povezali na životnom putu, koliki utjecaj je Gospodin imao na stavove, shvaćanje i djelovanje čovjeka.

Sve dok Isusa ostavljamo pred vratima svoga srca da uzalud kuca i čeka da mu se otvori, naše biće će prolaziti kroz tjeskobu, neizvjesnost i strah. Umirat ćemo želeći da prirodne katastrofe dokrajče naš život, da utonemo u nepostojanje, da sve jednom završi i u prolaznosti se izgubi. Drugima su riječi današnjeg Markova Evanđelja radosni poziv na uskrsnuće u vječnost. Božanski život u nama se nastavlja, ne prekida se fizičkom smrću jer Bog, koji u čovjeku živi, ne može umrijeti. Zajedno sa sobom čovjeka i njegovu prolaznost utapa u vječnost.

Vrijeme našeg prelaska u vječnost je ujedno susret sa nama samima i svime što se kroz darovano nam vrijeme zemaljskog života odvijalo. Osvijetljeno Božjom jasnoćom pred očima će nam, baš kao u filmu, proći sve ono što smo darivali Bogu i čovjeku, ali i ono što smo im bili dužni darovati, ali smo to propustili učiniti. Život nam je darovan i poslanje  nam je povjereno kako bi Boga štovali i iskazivali mu zahvalnost za sve darove i milosti kojima nas obasiplje, kako bi bili sretni ovdje na Zemlji i u Nebu.

„Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 45), sažetak je onoga što se u obzir uzima u vrijeme prelaza u vječnost, gdje nas očekuje nagrada ili kazna. To je jedna od mjernih jedinica naše bliskosti s Bogom, jedini novac kojim se može sretna vječnost kupiti. Svjesni kako nismo uvijek na visini  povjerenog zadatka, strah se uvlači u ljudske kosti. Strah nas susreta s Bogom, strah nas zbog siromašne ili nikakve zalihe za nebo. Bojimo se da nas neće prepoznati kao svoje, jer smo se premalo trudili da mu postanemo slični, da se Kristu suobličimo.

Ali, nikada nije sve izgubljeno. Bog se sudac ne oslanja  isključivo na pravdu i pravednost, već na milosrđe i ljubav.  Bog je čovjeka stvorio iz ljubavi, dragocjen mu je jer ga voli , svoga Prvorođenca je poslao u svijet kako bi čovjeka  pridobio i ubrzao susret s Ocem Nebeskim.  Nama slabima i grešnima je to prava utjeha.  Božja ljubav nas čini sretnima, mijenja nas, zbog nje postajemo bolji ljudi, a o prelasku u vječnost će nam biti najpotrebnija. Sigurna sam da će nebom i zemljom brujati riječi, molitva: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, ali samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ (Molitva  posuđena od rimskog satnika, a moli se na svakoj svetoj misi neposredno prije sjedinjenja s Gospodinom u po svetoj pričesti)

Vjera naša će ublažiti te strašne trenutke sudnjega dana, jer ona je poveznica između živoga Boga , izvora života i njegovih stvorenja. Vjera nas uči o otajstvu Kristova tijela, u kojem je Krist glava a ljudi  su njegovo tijelo. Tek u vječnosti Kristovo tijelo će poprimiti svoju puninu i svoju ljepotu što uključuje povezivanje glave i udova.

s. Katarina Maglica OP

Preporučamo