Bijaše jednom neki poznavaoc Zakona koji poželi doći u nebo. Pa prikupi drva da napravi ljestve, otesa grane, sve prema propisu, baš kako treba.
No onda pomisli, daleko je nebo, dugo graditi treba, pa načini najprije kolibu za sebe, da ga od tame štiti, da ga od oluje zakloni. I poče graditi ljestve. Sve prema propisu, baš kako treba.
No onda pomisli, doći će kiša, uništiti drva, sačuvati ih treba, da ne propadnu, pa načini spremište, da od kiše štiti, da od drugih očuva.
I bijaše dobra koliba, prostrana, široka, i bijaše dobro spremište, sigurno, visoko. Sve prema propisu. Baš kako treba.
I zadovoljan bijaše pa počinu od posla, poznavaoc Zakona, čuvar propisa, počinu pa zaboravi što bijaše krenuo graditi.
I prođe život, i prođu oluje, i star usta jednog dana, pogleda u nebo pa se sjeti kako je onamo nekoć želio doći. Pa poželi opet sagraditi ljestve.
No drva bijahu utrošena. Prema propisu. Baš kako treba.
A za nebo ne bijahu potrebni Zakon i propisi.
Bila je dovoljna ljubav.
s. Jana Dražić OP
