Pred svim Izraelcima Jošua ispovijeda svoju vjeru, uvjerenje, opredjeljenje. On bira Gospodina za svog Gospodara. Svim ostalim Izraelcima daje slobodu odabira. Jedno je sigurno: svaki izbor, svaki odabir za sobom vuče određene posljedice. Od odabira ovisi koje će to posljedice biti.
U ovom slučaju, služenje nije robovanje, služenje je stav i uvjerenje. Rađa simbiozom služitelja i služenoga. Jedan bez drugoga ne mogu. Onda nas više ne čudi Petrovo pitanje, još bolje, izraz Petrove vjere i uvjerenja u trenutku kad se on, i ostali učenici nađoše pred izborom: ostati ili otići od Isusa! Ni njih dvanaestorica nisu shvatili Isusove riječi o Euharistiji. Dok se u zraku osjećala nesigurnost i kolebljivost učenika, Isus je mirno stajao i čekao njihov odgovor. O tom odgovoru sve visi ili pada. Onda je odjednom iz Petrovih usta navrlo pitanje: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“ (Iv, 6,68) Petar u svoje ime , i u ime ostalih učenika javno se opredjeljuje za put kojim će krenuti.
Govor o Isusovoj prisutnosti u kruhu i vinu prijelomni je trenutak. Mnogi nisu, zapravo ne mogu prihvatiti tajnu Euharistije i trajne Isusove prisutnosti u njoj. Previše je to za ljudsko shvaćanje, pretežak je to govor ušima našim. Tajna je to pred kojom treba prignuti koljena i Bogu zahvaliti za taj dragocjeni dar. Vjera nije shvaćanje razuma, jer ona nadilazi naše umne sposobnosti. Ovdje se nameće samo jedna prošnja: ‘ Vjerujem Gospodine, pomozi mojoj nevjeri !’
Blagovati Kristovo tijelo i piti njegovu krv podrazumijeva preuzimanje logike Kristova dolaska na svijet, ljubav i žrtvu. Te dvije vrijednosti nose ovaj svijet i zalog su svih pozitivnih odnosa među ljudima. Euharistija nas ohrabruje i na to potiče. Vjernici trebaju uvijek biti Isusovi vjerni svjedoci Isusove prisutnosti među ljudima. Bez ljubavi i žrtve za druge naš život je prazan, blijed i dosadan. Samo o sebi govorimo, ali to uprisutnjuje nas same sa svim ograničenostima malog čovjeka.
Isusova riječ i primjer njegova života čovjeka pripremaju za sadašnjost i za vječnost. Oslobađaju sve ljudske sile, sposobnosti i darove kako bi se čovjek osjećao sretnim u davanju, a ne u traženju „širokih“ vrata kroz koja se lakše i brže sjuri u propast. Primamljive ponude svijeta su samo fata morgana slobode i sreće, a Isusova riječ i zapovijed ostaju trajne i čovjeku nude istinsku slobodu. Duh je taj koji oživljuje, a ono što od tijela dolazi obojeno je prolaznošću i nestalnošću.
Isus nikada čovjeka ne napušta, ostao je s nama i nakon smrti i uskrsnuća. Isus je tu u svojoj riječi, u Euharistiji, u čovjeku našem bližnjemu. Samo ga treba potražiti i prepoznati. Isus nam je i za to poslao pomoć. Darovao nam je Duha Svetoga da nas vodi, nadahnjuje, savjetuje , razjašnjava. Isus jest i ostaje hrana za život svijeta. Ili ćemo se tom hranom hraniti i njemu suobličiti ili će nam biti dostatna isključivo propadljiva hrana i neki drugi nadahnitelji i gospodari kojima ćemo služiti koji nisu zalog punine života ovdje na zemlji a još manje u vječnosti.
s. Katarina Maglica OP
