Pratimo šesto poglavlje Ivanova evanđelja koje govori o sudbonosnom prepoznavanju Isusa kao kruha života. Započeli smo prošle nedjelje izvješćem o čudu umnažanja kruhova. Čitanje šestog poglavlja prate starozavjetni tekstovi u kojima se zrcali pralik Božje ljubavi i brige za njegov narod i pojedince, a koji su najava Božjih čudesa kao punine Objave u Isusu Kristu.
Danas, na osamnaestu nedjelju kroz godinu čitamo izvješće o čudu mane kojom je Bog hranio svoj narod u pustinji. Čudo je nastalo zbog mrmljanja i nezadovoljstva naroda. Sjećanje na Egipat i pune lonce izazvalo je nezadovoljstvo na putu pa makar on vodi i u slobodu. Hoćemo kruha, hoćemo sigurnost. Nećemo slobodu, nećemo neizvjesnost i oskudijevanje. Nećemo Jahvu i njegov put koji je tako težak. Dobili su manu s kojom su nakon nekog vremena bili nezadovoljni. „Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim“ (Br 21,5).
Isusovo čudo umnažanja kruha nastalo je iz potrebe u kojoj su se našli ljudi koji su ga slušali. Ta potreba je zapravo bila idealna prilika „jer je znao što će učiniti“ (Iv 6,6). Čudesno je umnožio kruh i ribe i nahranio mnoštvo. Ljudi su bili zadovoljni. Toliko, da su ga išli tražiti kad je nestao iz njihova vidokruga. No, Isus im odmah kaže razlog zašto ga traže: hoće još kruha. Hoće lagano zadovoljenje svojih svakodnevnih potreba, a ne traže njega, Isusa. Vidjeli su svojim očima čudo, a sada pitaju Isusa koje im znamenje može pokazati da mu mogu vjerovati. Današnji odlomak završava riječima: “Ja sam kruh života.Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ (Iv 6,35)
Znamo u nastavku evanđelja kako su mnogi otišli jer je to bio „tvrd govor“. Kruha više nije bilo, ostao je Isus čije riječi je trebalo prihvatiti vjerom. Samoga Isusa prihvatiti vjerom. Oni su Isusa „iskoristili“ i napustili. Više mi ne služiš i ne trebam te.
To je produkt naše isprazne pameti koja se vodi varavim požudama, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Efežanima.
Gospodine Isuse, obnovi našu pamet u svojoj istini. Daj nas obuci u novog čovjeka, po Bogu stvorena, kojemu neće na prvom mjestu biti kruh, nego ti, jer ti si Kruh Života. Sve ćemo imati ako tebe imamo. Ali i nama je često tako teško hodati pustinjom u koju nas pozivaš kako bismo te susreli. Zalijepljeni smo za svoje požude i sigurnosti. S tobom smo samo kad te mi trebamo za svoje planove i ciljeve. Potreba ćemo uvijek imati i one nikada neće biti do kraja ispunjene bez tebe. Hoćemo tebe, Isuse!
s. Blaženka Rudić OP
