“Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.”
Današnje Evanđelje pred nas stavlja jedan dobro poznati tekst. Isus govori mnoštvu. I opet govori u prispodobama. Naglasak stavlja na malenost iz koje niče Kraljevstvo nebesko. Niče poput sjemena, našim očima nevidljivo, a nadrasta sve što nam je znano i daje ploda.
Znamo da su za rast sjemena potrebni povoljni uvjeti. Ono treba svjetlo, toplinu i energiju. S druge strane, Božje kraljevstvo raste polako i zahtijeva strpljivost i vjeru. Zrno u današnjoj prispodobi je bačeno na zemlju, te danju i noću klija, pa donosi klas i puno zrnja na klasu – a čovjek koji je posijao sjeme ni sam ne zna kako.
Isus koristi slike koje nas neodoljivo podsjećaju na jedno godišnje doba – proljeće. Kiša natapa zemlju plodnim kapima, a sjemenje klija od te punine. Cvijeće počinje oblačiti krošnje crtajući veličanstvene prizore. Pjesma je to života i radosti u jednostavnosti njihova postojanja. I čini mi se da Isus upravo to želi naglasiti današnjim prispodobama – jednostavnost postojanja.
U ovo doba instant proizvoda često ne cijenimo sijanje sjemena, čak i onda kada je sjeme dobro. Previše smo nestrpljivi čekati njegov rast. A zaboravljamo da je možda baš u naša srca netko nekad posijao sjeme vjere, sjeme nade, sjeme ljubavi. Čini se da je ipak dobro sijati sjeme, dobro je biti strpljiv dok čekamo da to sjeme izraste. Mi smo sijači sjemena Kraljevstva nebeskoga svaki put kad činimo djela milosrđa, kad drugima naviještamo Radosnu vijest. Nismo ni svjesni gdje će to zrnje pasti, niti hoće li izniknuti. Ne trebamo se oko toga ni brinuti.
Naš je zadatak jednostavno sijati sjeme, a Bog će se pobrinuti da to sjeme uzraste. Vjerojatno nećemo ni vidjeti plodove onog zrnja koje smo sijali, ipak važno je ne tražiti za sebe takvu „nagradu“ jer ne pripada nama.
Doista, ponekad jedino što ćemo imati ponuditi Bogu biti će sjeme, naizgled možda malo i beznačajno. Ipak, možemo biti sigurni da će Bog umnožiti kao što je učinio s onih nekoliko kruhova i riba da bi nahranio mnoštvo. Na kraju, klijanje i rast sjemena je Božji posao. Nemojmo se umoriti sijati sjemenja ljubavi koja će imati vječne plodove.
Kraljevstvo nebesko dolazi i na njegovim će granama biti mjesta za sve ptice ovog svijeta. Stoga, namjesto straha pred nesigurnošću, s povjerenjem možemo koračati kroz život, vjerujući u siguran dolazak Božje vladavine, vladavine mira i pravde.
Kraljevstvo Božje dolazi. Tiho, polako, neprimjetno. Kraljevstvo Božje dolazi i to je poruka nade.
Budimo njegovi sijači!
s. Natalija Cindrić, OP
