Ima tih nekih putovanja zbog kojih smo posebno uzbuđeni. Dogodi se da nam noć ode u iščekivanje. San ne može na oči, tijelo obgrljeno dušom kao da nikad nije čulo za slatki i miran san. Ali to se događa upravo u trenutcima putovanja koja nam se nikad prije nisu dogodila. Kakvo je to novo mjesto gdje ćemo poći? Kakvi su tamo ljudi? Koje običaje gaje? Je li vrijeme pogodno prtljazi koju smo spakirali? Koliko samo pitanja koja nam se vrte po glavi.
Ima jedno putovanje kojim svakodnevno putujemo, samo nismo toliko svjesni. A trebali bismo biti itekako svjesni. Putovanje je to koje traži od nas budnost svakog trena. Traži da nam duša tijelo održava a da tijelo zahvalno duši vraća svoj blagi osmijeh. Mudar je čovjek koji tako čini. Ali nije li ludost i mudrost nekako podjednako zastupljena u svakom životu? Ovisi o situaciji i odabiru postupanja, odabiru riječi. Pa se tražimo – malo u mudrim, malo u ludim djevicama – a ne znamo da su svih deset u nama. Jer, zar nam je uvijek ulja u svjetiljci? Zar smo baš uvijek budni? Zar nam je uvijek srce usmjereno prema Susretu, prema Vratima?
Istina. Često smo usmjereni prema susretima, često smo usmjereni prema vratima. Ali ne uvijek Susretu, ne Vratima. Kad bismo češće dodali u naše svakodnevne susrete Susret, i u traženje izlaza kroz neka zemaljska vrata Vrata, svjetiljka bi gorila ali se ne bi nikada ugasila. Ulje bi se trošilo, ali i milosno umnažalo. Tada bismo baš Njega dobro upoznali, a On nas nikada ne bi zaboravio, pa da bi zbog zaborava na kraju zanijekao poznanstvo.
Ima ta jedna Gozba, taj jedan Susret, ta jedna Vrata. O njoj nam govori ovonedjeljno evanđelje. Nemojmo druge tražiti u njemu, tražimo sebe. Još više tražimo – Njega. O kako je lijepo poznavati Ga, kako je lijepo svečano sjediti s Njim za stolom, na gozbi. Samo, neka nam se duša i tijelo raduju i budu uzbuđeni tome jednako kao ovozemaljskim putovanjima, još i više! Da budemo budni, željni susreta, pitanja i traženja odgovora s našom svjetiljkom punom ulja i svjetla. On će tada znati i još će radosnije doći, pozvati nas i zagrliti zauvijek.
s. Manes Puškarić OP
