Evanđelje ove nedjelje pred nas stavlja Isusov odgovor farizejima i herodovcima, o građanskoj dužnosti plaćanja poreza državi. Isusov odgovor je vrlo jednostavan i direktan: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje!” Pred sobom imamo još jedan primjer koji nam pokazuje koliko su zapravo ljudi nevjerojatni!
Pred sobom imaju čovjeka koji prolazi zemljom čineći dobro. Čovjeka koji je jak na riječi i djelu. A oni… Umjesto da se pitaju kako ga nasljedovati, bave se smišljanjem smicalica kako bi ga uhvatili u riječi.
Je li novac prljav? Je li sretniji onaj koji ga nema? Udaljuju li nas zaista zemaljska dobra od Kraljevstva Božjega? Isusov odgovor glasi: “Podajte caru carevo”.
Naravno da nam je potrebna i hrana i odjeća i piće i sklonište. Potrebno nam je i obrazovanje i odmor i život u nekim okvirima i standardima. U tome smislu potrebno je i društvo podupirati prema onome: “Podajte caru carevo!” Ovdje Isus svoje sugovornike upozorava na nešto drugo. Nešto puno važnije i potrebnije. Upozorava ih kako je važno ne zaboraviti i ono drugo – dati i Bogu Božje. Tako živjeti i raditi usmjeravajući svoj pogled prema duhovnim vrijednostima, svjesni da su sva materijalna bogatstva prolazna.
Isus svojim odgovorom priznaje postojanje države koja jamči mir i pravdu za građane, ali ističe Božje vrhovništvo. Vršeći svoje obveze prema zemaljskoj domovini i državi, ne smijemo zaboraviti Boga, gospodara svega stvorenoga. Ne ćemo uvrijediti Boga brineći se za ovozemni život. Ali trebamo sa poštovanjem uzimati ono što nam On u svojoj bezgraničnoj ljubavi i milosrđu nesebično daje. U suprotnome ludo činimo ako ne uzdižemo pogleda iznad svijeta i njegovih zamamnosti. Mi znamo da nam je dati caru carevo, a Bogu Božje. Mi znamo poštivati pozitivne zakone zemlje u kojoj živimo, ali jednako tako znamo da je prije svih zemaljskih zakona i iznad njih Stvoritelj i njegova volja.
Isus postavlja pitanje: “Čija je ovo slika i natpis?” Odgovore: “Carev!” Caru dajmo novac na kojemu su njegova slika i natpis, a Bogu onaj na kojemu sja lik ukrašen prema božanskoj slici i prilici.
Stvoreni smo na Božju sliku i priliku. “Ti si, kršćanine, čovjek: dakle, ti si novac božanskoga poreza, novac si na kojemu su slika i natpis božanskoga Kralja. Stoga te s Kristom pitam: ”Čija je ovo slika i natpis?” Kažeš:“Carev.” A ja tebi: “Zašto onda ne daš Bogu što je njegovo”?”
Želimo li zaista biti Božja slika, potrebno je da budemo slični Kristu, jer on je slika Božje dobrote i lik njegove suštine. Krist je uistinu dao caru što je carevo i Bogu što je Božje. Savršeno je obdržavao obje ploče božanskoga zakona, “ poslušan do smrti, smrti na križu “, najsavršenije opskrbljen svim vanjskim i nutarnjim krjepostima.
Danas odskače u Kristu i vrlo velika razboritost kojom je izbjegao neprijateljske zamke, dajući im vrlo vješt i mudar odgovor. Ističe se njegova jakost duha kojom sa svom slobodom uči istinu da valja caru plaćati porez, ne bojeći se da su Židovi to teško podnosili. To je put što ga je Krist učio u istini.
Stoga, tko je životom, ponašanjem i krjepostima sličan Kristu i njemu suobličen, taj zaista na sebi odražava božansku sliku. Obnova se te božanske slike sastoji u savršenoj pravednosti: “Podajte carevo caru, a Božje Bogu “, svakome svoje.”
Ako tako živimo i naš život će biti poticaj na nasljedovanje i razlog za zahvaljivanje Bogu.
s. Natalija Cindrić, OP
