Isus je svoje učenike doveo u poganski kraj, u Cezareju Filipovu. Grad sagrađen na stijeni, posvuda kipovi raznih poganskih bogova. Odmah do stijene, ili bolje kazati, iz stijene jedan od izvora rijeke Jordana zalog je života raslinju i ljudima. Sama simbolika puno govori. Sin čovječji i sin Božji; kraj židovski se susreće s poganskim područjem; stijena kao slika stalnosti i neuništivosti , čovjek opunomoćen da predstavlja Boga na zemlji, da postane njegova produžena ruka.
Neobičan razgovor između Učitelja i učenika uvodi nas u tajnu Isusova božanstva. Jasno je učenicima, i nama je jasno, da je Isus najneobičniji ljudski potomak. Mnogi od nas se tu zaustave i cijeli život tu ostane, dalje ni dublje ne zalazi.
Isus je stvarna povijesna ličnost, u svemu poseban, u svom življenju i naučavanju, u odnosu prema Ocu Nebeskom i prema čovjeku. Svojom pojavom i stavom je privlačio mase. I danas mu se dive, citiraju njegove riječi, vrednuju njegova djela i nauku. Kao i nekada, mnogi požure za njim, a onda se zaustave, okreću mu leđa, počinju u njega sumnjati i sve u vezi s njim stavljaju pod veliki upitnik. Uvijek su to oni koji Isusa vide kao „jednog od…“
Isus čovjeka ne želi kao dio mase, ne želi da se hrani tuđim mišljenjem i stavovima, jer to nema snagu osobnog iskustva, uvjerenosti ni vjere, nema snagu susreta. Takav čovjek brzo postaje plijen tuđeg mišljenja i uvjerenja, zauzima se za neprovjerene ideje drugoga, brani tuđa razmišljanja, bije tuđe bojeve. Mišljenje mase ga izdiže, odatle dobiva poticaj i snagu. Zaboravlja da sve što od ljudi dolazi podliježe promjenjivosti, brzo se usvaja, ali se brzo i napušta. Čovjek nije siguran suputnik, nije nepresušni izvor snage, nema dovoljno ljubavi koja bi se za pojedinca žrtvovala.
Isusu je važno ono što je u duši svakog pojedinca, što ili tko ga nadahnjuje i potiče, kod koga traži snagu i pomoć za život.
Isusovo drugo pitanje je mnogo osobnije, upućeno meni i tebi: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“ Znam li odgovor na postavljeno pitanje? Je li moj odgovor jednako jasan i jednoznačan kao samo pitanje ili slovkam vlastitu misao , osobni odgovor, dokazujući tako da sam i sam dio mase i da me ona nosi kao divlja bujica. Ni učenici koji su ga u stopu pratili pune tri godine nisu se iskazali. Spuštali su pogled do svoje nutrine, ali uzalud, odgovora nisu nalazili. Petar prekida šutnju i svečano izjavljuje: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga Živoga“ (Mt 16, 13-20)
Sama izjava snažno odjekuje među svim učenicima, ali i kroz cijelu povijest spasenja. Isus nije „jedan od…“ Isus je Krist, obećani Mesija, Sin Boga živoga. Ta istina je plodna snagom i sigurnošću, divljenjem i prihvaćanjem. Može čovjeka mijenjati, ponuditi mu oslonac i sigurnost.
Znade Isus Da takva jasnoća ne dolazi od tijela i krvi, već od Oca njegova. Jedino Otac Nebeski znade tko je Sin. Zna i onaj kome Otac otkrije. Onaj tko shvati značenje te tvrdnje sposoban je na svojim plećima ponijeti odgovornost i na njega se mogu osloniti i Bog i čovjek. Upravo zato Isus Petru povjerava odgovornost za svoju Crkvu. Povjerava mu i ključeve Kraljevstva Nebeskoga. Naziva ga stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu koju ni vrata paklena neće nadvladati.
Petar se oslanja na Kristovu riječ i obećanje, preuzima svoje poslanje i vjerno ga vrši unatoč svojoj ljudskoj krhkosti. Otajstvo Isusova dolaska na svijet i njegovo uzvišeno poslanje odjeknulo je u Petrovu biću, odlučnosti i vjeri. Petar je čovjek vjere koji priznaje svoju grešnost, krhkost i nedoraslost povjerenoj službi, ali svoje uzdanje, nadu i povjerenje stavlja u Boga. Postaje produžena Gospodinova ruka u svom vremenu, jer u Očevo ime djeluje i nastupa.
Među svim staležima Isus pronalazi svoje poslanike, ali Petru je dao prvenstvo među svima, baš kao što je on Očev ljubljeni Sin prvenac. Očevu volju je do kraja ispunio, plativši je mukom i smrću, odbacivanjem i neshvaćanjem. Istim putem prolaze svi koji se bore za „Kristovu stvar“, ali sve uspijevaju izdržati jer trajno ostaju na trsu, od njega crpe snagu, crpe život. I oni su čuli, baš kao i Petar, Isusove riječi: A ja tebi kažem…
s. Katarina Maglica OP
