Posljednji ispraćaj s. Borislave Malagurski bio je u subotu, 22. kolovoza 2020. u crkvi sv. Jurja u Subotici. Svetu misu zadušnicu u 10, 30 sati slavio je subotički biskup mons. Ivan Penzeš u koncelebraciji sa 11 svećenika, dok su neki svećenici došli na groblje. Na sprovodu je bila časna majka s. Jaka Vuco, s. Nada Ivanković i s. Blaženka Rudić, jer zbog okolnosti sestre iz Hrvatske nisu mogle ići kako su željele. Također su bili nazočne sestre Kćeri milosrđa i sestre Naše Gospe mađarskog ogranka. Sat vremena prije mise lijes je bio izložen u crkvi i molila se krunica.
Prigodnu homiliju uputio je župnik vlč. Ištvan Palatinuš. Istaknuo je kako je s. Borislava bila sakristanka 24 godine u Tavankutu i 22 godine u župi sv. Jurja u Subotici. Svoju dužnost je obavljala savjesno i puno vremena je provodila u crkvi. Uvijek je imala posla i brinula se da sve bude u redu. Znala je okupiti ljude za razne akcije u uređenju crkve, znala je mnoge stvari sama popraviti. Župnik je usporedio s. Borislavu s kestenom koji je izvana bodljikav, ali u sebi krije dobru jezgru. Znao je zateći s. Borislavu ne samo kako radi u crkvi, nego kako i moli u tišini.
U ime sestara oproštajnu riječ je uputila s. Blaženka Rudić.
„Bile su to godine 1953, 54, 55 i preko šezdesetih, kad su Bunjevke iz „bile“ Subotice i okolnih mjesta: Žednika, Tavankuta, Bikova i Đurđina, odlazile u „bile“ časne na Korčuli. Upoznale su ih u župi sv. Jurja kamo su one došle 1947. nastojanjem prvih dominikanki iz ovih krajeva, sestara Vidaković. Odlazile su u daleku, nepoznatu, kamenitu i siromašnu Korčulu iz plodne i pitome ravnice. Odlazile su za Glasom koji je zvao i potaknute primjerom koji su vidjele kod časnih u Senti. Otišlo je u dominikanke oko dvadesetak djevojaka u tom razdoblju.
Tako je i mlada Vita Malagurski sa bikovačkih salaša najprije upoznala te časne u Senti. A onda se 1954. u 21 godini života otisnula do Korčule gdje je samostan još bio oštećen od rata i gdje se živjelo puno siromašnije nego u rodnoj kući. Vita je obukla dominkanski habit i dobila novo ime s. Borislava. Radilo se puno i teško, trebalo je obnoviti samostan. Jelo se malo i oskudno. Bilo je je tada četrdesetak mladih snaga – kandidatica, novakinja i sestara s privremenim zavjetima. S. Borislava se nije štedjela. Bila je pojam snage, marljivosti, izdržljivosti, upornosti, snalažljivosti. Bilo je teško, ali bilo je i radosno, kako je sama pripovijedala. Radila je i druge poslove, naučila je šivati madrace i jorgane, što je radila dugi niz godina i u drugima samostanima.
Prve zavjete položila je 1956., a doživotne 1961. 1968. premještena je u Split, a 1972. u Tavankut i 1996. u župu sv. Jurja u Suboticu. Po 24 godine u ove dvije župe služila je kao sakristanka. To je značilo rano ustajanje, otvaranje crkve, zvonjenje, čišćenje snijega, uređivanje crkve i crkvenog ruha, pečenje hostija, održavanje crkvenog okoliša. Puno se susretala s ljudima, mnoge je poznavala i ljudi su joj rado pomagali. S. Borislava je bila dugi niz godina starješica u Tavankutu, a u Subotici potpriora i ekonoma.
Zahvalni smo za dobrotu i sva djela ljubavi koja je s. Borislava učinila u svom životu. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim. Vjerujemo da je u svojoj dobroti i milosrđu dopustio bolest i patnju koja je s. Borislavu pročistila i pripremila za susret s Ocem, tako da je bila spremna i mogla reći: Pustite me da odem.
Naša Kongregacija siromašnija je za jednu sestru ovdje na zemlji, Subotica je izgubila još jednu dominikanku. Ljudi nam ovdje, videći kako su sestre sve starije i bolesnije, znaju reći: Nemojte otići. Nemojte zatvoriti samostan. Pošaljite nekoga. Na početku, prije nego su dominikanke došla u Suboticu, iz ovih krajeva su pristupile u Red sestre Vidaković. Njihovim nastojanjem došle su dominikanke u Suboticu. Subotica je davala zvanja, kao i okolne župe i mjesta. Davala je i imala dominikanke. Isto vrijedi i za budućnost. Ne možemo dati ako ne dobijemo. I nadamo se da s. Borislava i sestre koje su ovdje živjele i radile jesu zalog novih zvanja.
Izražavamo iskrenu sućut i blizinu našim sestrama ovdje u Subotici i obitelji s. Borislave u ime svih naših zajednica i sestara koje su željele doći na ovaj ispraćaj, ali zbog okolnosti nisu mogle.
Toplo zahvaljujemo ocu biskupu što je predslavio svetu misu i tako iskazao nam svoju očinsku ljubav i blizinu. Hvala župniku i svim svećenicima, redovnicama, župljanima i prijateljima, koji su došli ispratiti s. Borislavu na vječni počinak i koji su bili na pomoć njoj i sestrama u samostanu sv. Dominika. Na osobiti način hvala Jozefini koja je, s puno ljubavi pažnje njegovala s. Borislavu. Od srca hvala i Suzani, koja je organizirala sve oko sprovoda. Hvala svima koji su posjećivali, molili i pitali kako su sestre.
Draga naša s. Borislava, hvala vam za sve ono što ste darivali Bogu, Redu i narodu kroz 65 godina redovništva. Život u domu Očevu neka vam bude radost i nagrada, a nas koji još putujemo ovom zemljom ne zaboravite pred licem Njegovim!“
Nakon mise i sprovodnih molitava, lijes sa tijelom s. Borislave ispraćen je iz crkve do Senćanskog groblja gdje je pokopana u sestarsku grobnicu.
