Bio je narod u pustinji. I bila je žena na zdencu. I bio je On.
Oni su bili žedni. Umorni od puta. Možda negdje na polovici. I pogledali su natrag. U pune lonce i jela svake vrste. (Ruke zavezane bijahu zaboravili.) Jer, za pogledati naprijed trebalo je glavu podignuti. A oni su bili žedni. Umorni od puta. U pustinji, u neispunjenom obećanju zemlje kojom teče med i mlijeko. I On tada od štapa i kamena učini da provre voda. Nisu vidjeli. Nisu mogli. Žeđ su utažili. Pa su im promaknuli štap i kamen i voda u pustinji. Pa nisu vidjeli čudo. Zato kad su žeđ utažili, nastaviše mrmljati.
Ona nije bila žedna. Bar ne ondje i tada, kad je donijela svog krčag na zdenac. Možda je bila umorna. Možda negdje na polovici. Ali čemu da gleda naprijed? Sve će ostati isto. Nema obećane zemlje. Nema srcu počinka. A On zaiska od nje piti. Smiješno. On, stranac, od nje, žene. No, što može izgubiti? Nekoliko pitanja, nekoliko riječi koje je izrekao. I osjeti tada žeđ, kao oganj, onu koja učini da ostavi svoj krčag na zdencu i ode u grad drugima govoriti. Jer, na zdencu bijaše Izvor.
A On? On je samo bio. I kad su mrmljali i zaboravljali i kad ljubav što je iz kamena provrla nisu vidjeli, On je čekao. I kad je lutala i tražila i kad je drugima odlazila, On je čekao. Šutke, kao kamen. Da provre iz dubine. Da dade, ne tražeći zauzvrat ništa.
Bio je narod u pustinji i voda je potekla i bila je žena na zdencu i prostrujila je voda u život vječni. A On je bio umoran od puta i žedan. I nije pio. Drugima je dao.
s. Jana Dražić OP
