Čitajući ponuđene tekstove naoko se čini kako se ne može pronaći poveznica koja bi ih ujedinila u jednu glavnu temu ili poruku. Ipak, poput mozaika čiji se sitni dijelovi slažu u jednu sliku i ovi tekstovi stavljaju u sredinu jedan važan detalj, a to je VJERA. Naime, svaki od tekstova sa svoje strane donosi priču o tome što je vjera, što nije, i što se događa kad čovjek počne gubiti vjeru.
Prvi tekst proroka Habakuka kao da želi reći kako čovjek koji ne živi od svoje vjere nema jasnoću koja mu daje sigurnost utemeljenu u Bogu. I zato nas ne treba čuditi što Bog odgovara: Gle, propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere. Nadalje, sv. Pavao u svojoj poslanici Titu naglašava jedan drugi aspekt – kako je vjera – milosni dar – kojeg treba raspirivati tj. održavati je kako bi ostala životvorna i djelotvorna.
U psalmu otkrivamo poziv kako vjeru jačati i hraniti. Najbolje se to odražava u riječima psalmiste koji kaže: DOĐITE, PRIGNIMO KOLJENA I PADNIMO NICE, POKLONIMO SE GOSPODINU KOJI NAS STVORI!“
Ipak, najbolju sliku o snazi vjere donosi Isus koji na vagi usporedbe količine vjere stavlja zrno gorušice koje je najmanje od svih zrnja, a u čijoj se neznatnoj veličini krije snaga koja ima moć iščupati dud s korijenom i presaditi ga u more.
Opažamo li Isusove riječi – „Da imate vjere koliko je zrno gorušićino…“? što nam to govori o nama samima? Što nam svi ti tekstovi žele poručiti? Kako naša vjera može dobiti i imati snagu da u svojoj malenosti može nemoguće činiti mogućim? Nešto što se duboko ukorijenilo iz temelja promijeniti?
Hoće li i nama Isus na naše molitve odgovoriti istom rečenicom – Da imate vjere? Jesmo li zadovoljni s takvim odgovorom? Put do rasta i jačanja vjere jest ponovno poniranje u more upravo tih riječi Svetog Pisma koje nam pokazuju što vjera čini koja je utemeljena i ukorijenjena u Bogu. Dok je najbolje mjesto ostvarenja toga puta upravo KLANJANJE GOSPODINU KOJI NAS STVORI i KLICANJE U PJESMAMA.
s. Marija Magdalena Ilić, OP
