Misna čitanja:
Izl 22,20-26; Ps 18,2-4.47.51ab; 1Sol 1,5c-10; Mt 22,34-40
Što znači stvarno vjerovati, ljubiti i biti slobodan pred Bogom? Što znači dopustiti da moj odnos s Bogom oblikuje moj odnos prema drugome?
Ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svim umom, nije prvenstveno osjećaj. Ljubav prema Bogu znači da Bog postaje središte čovjekova postojanja. Bog je Onaj prema kojem se usmjeravaju volja, mišljenje, odluke, vrijeme, odnosi i cijeli život.
Isus odmah uz prvu zapovijed stavlja i drugu: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Dvije zapovijedi ljubavi nisu konkurencija, ne sukobljavaju se. Tako se niti različiti izričaji ljubavi međusobno ne poništavaju, nego upotpunjuju.
Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu? Farizeji i saduceji bili su dvije različite židovske vjersko-političke skupine. Niti jedni niti drugi ne žele biti poučeni, oni jednostavno žele Isusu postaviti zamku, uvući ga kao gubitnika u svoju igru smicalicama.
Oni koji prilaze Isusu u današnjem evanđelju, ne dolaze kao učenici koji žele čuti odgovor i dopustiti da ih istina promijeni. Farizeji dolaze Isusu kao oni koji već imaju svoju poziciju, svoje tumačenje i autoritet koji žele sačuvati. Isusa ne slušaju da bi od Njega učili, nego traže priliku u kojoj bi Isusa mogli uhvatiti u riječi. Zakon, koji bi trebao čovjeka voditi prema Bogu i bližnjemu, postaje im sredstvo dokazivanja vlastite ispravnosti i nadmoći.
Farizeji koriste zakon za samopotvrdu umjesto za ljubav te ga pokušavaju upotrijebiti kako bi sami sebe uzvisili, a Isus im ukazuje na suprotno. Smisao zakona je izaći iz sebe prema Bogu i bližnjemu.
Čovjek se ne može zatvoriti u Boga i sebe i pritom zaobići konkretnoga čovjeka pored sebe. Upravo u odnosu prema čovjeku pokazuje se je li odnos prema Bogu stvaran, življen.
Ljubav se provjerava ondje gdje je drugi slab i gdje nam možda nema čime uzvratiti. Pridošlica, udovica, siroče, siromah.
Prava ljubav prema čovjeku nije samo naklonost prema onima koji su nam simpatični. Prava ljubav prema čovjeku zahtijeva od nas da drugoga priznamo kao osobu, kao nekoga tko ima vlastitu vrijednost pred Bogom i koga ne smijemo svesti na korist, funkciju ili naš sud o njemu.
Kršćanska ljubav nije moralna disciplina ni odluka da ćemo biti dobri ljudi. Kršćanska ljubav izvire iz milosti da smo najprije sami primili ljubav, da smo ljubljeni. Čovjek tada dopušta da način na koji Bog njega gleda, prima, oprašta mu i ljubi ga postane način na koji će i on sam gledati drugog čovjeka, svoga bližnjega.
Krist je potpuno okrenut Ocu i istodobno potpuno predan čovjeku. Njegova ljubav prema Ocu ne udaljava ga od ljudi. Što je više Očev, to je više za čovjeka.
U koga se ja pouzdajem? Tko ili što je krepost moja, hridina, utvrda moja, spas, pećina moja, štit moj, snaga spasenja moga, tvrđava moja?
Mogu li ljudi koji me okružuju na temelju moga života naslutiti kakav je Bog kojem vjerujem? Kakav je Bog kojega drugi upoznaju kroz mene?
s. Mirjam Peričić, OP
