U knjizi postanka čitamo kako je Bog stvorio Adama od zemlje i udahnuo mu duh. Budući da je čovjek načinjen od raspadljive tvari, simbolično rečeno – zemlje, po prirodi je raspadljiv, smrtan. Sv. Toma Akvinski kaže da je smrt prirodna za čovjeka, ali da je prvi čovjek u Rajskom Vrtu bio besmrtan jer ga je Bog svojom moći sačuvao od raspadljivosti. Čovjekova duša je u početku živjela u potpunom skladu s Bogom i kao takva je savršeno podložila sebi um, tijelo i strasti. Kada je čovjek sagriješio, njegova duša se okrenula od Boga, tijelo se okrenulo protiv duše i čovjek više nije bio u savršenom zajedništvu s Bogom, pa je tako izgubio i vlast nad svojim tijelom. Ukratko, posljedica grijeha je smrt. Bog govori Adamu: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti. Te riječi čujemo i na početku korizme. Obred pepeljenja nas podsjeća na našu grešnost, na našu ljudskost, na to da je duh voljan, ali je tijelo slabo (usp. Mt 26,41).
Naš Gospodin, Isus Krist, svojom žrtvom na križu oslobodio nas je krivnje, bio je savršena pomirbena žrtva, zadovoljština za istočni grijeh i za sve naše grijehe. Ipak, još je uvijek naše tijelo slabo, još se uvijek rađamo u boli, s mukom obrađujemo zemlju i još uvijek umiremo. Posljedice grijeha su ostale iako je krivnja skinuta. Sveti Toma objašnjava zašto. Kada bi svi ljudi bili oslobođeni patnje i smrti, razlog prihvaćanja spasenja bi za većinu ljudi bio tjelesne prirode, a ne duhovne. Ljudi bi bili kršćani iz interesa, a ne iz ljubavi. Patnja je ono što ujedinjuje vjernike s Kristom, glavu i udove jednoga tijela. Kao što je Krist trpio i došao do slave, tako i mi slijedimo isti put.
U korizmi razmatramo Isusov križni put, muku i smrt na križu. Promatramo Sina Božjega koji se iz svoje ljubavi prema čovjeku žrtvuje za njega podnoseći onu kaznu koja bi po pravdi trebala pripadati čovjeku. Isus je patio u cijelom tijelu: glava probijena trnjem, ruke i noge probodene čavlima, lice izudarano i cijelo tijelo izbičevano, patio je u okusu octa i žuči, u mirisu mrtvih tijela na Golgoti, u slušanju psovki i vrijeđanja i u gledanju suza svoje rastužene majke.
Ako ove korizme želimo više ljubiti, Isus nam je dao primjer: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv,15,13) Ako želimo rasti u strpljivosti, nema veće nego Kristove strpljivosti u podnošenju muka koje nije zaslužio i koje je mogao izbjeći, a nije ih izbjegao: „Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.“ (Heb 12,2) Ako želimo uzor u poniznosti pogledajmo u Boga koji se dao osuditi na smrt i biti raspet uz kriminalce kao jedan od njih. Ako čeznemo za položajima i ugledom što nam svijet nudi pogledajmo Kralja svega svemira kako visi gol na križu, izrugivana, ispljuvana i okrunjena trnjem.
Na početku korizme prisjećamo se da smo prah, da smo slabi, da one odluke koje smo donijeli vjerojatno nećemo uspjeti izvršavati i da se borimo s istim lošim navikama već godinama. Ta spoznaja služi i kao utjeha, već na početku, da ne očekujemo previše od sebe jer mi sami puno ne možemo. Ali imamo Onoga koji nam je pokazao put, koji je također bio prah – uzeo je naše tijelo i bio nam jednak u svemu osim grijehu. Znamo put i znamo cilj: „Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati.“
Razmatranje na početku korizme prema knjižici: Aquinas’s Lenten Meditations
s. Veronika Pavlović, OP
