• INTERVJUI
  • NOVOSTI

“Što Gospodin odabere, On to i vodi!” – razgovor sa s. Anđelom Buzov

Sveti Anđeli čuvari, koje Crkva slavi 2. listopada,  jedna su od središnjih proslava naše Kongregacije, kojima je ona upravo posvećena. Otac Anđeo Marija Miškov, naš nikad zaboravljeni utemeljitelj, odabrao ih je za naše središnje zaštitnike, vjerojatno jer je i on sam nosio ime Anđeo, ili im je bio jako pobožan, ili je sestre zamislio da bude jedne drugima i svima poput anđela, a možda i sve troje! Bilo kako bilo, tim povodom donosimo razgovor sa našom s. Anđelom Buzov, sestrom novakinjom, o njenom pozivu, odazivu, Anđelima čuvarima i savjetima djevojkama koje promišljaju o pozivu! 

 

1.Za početak, ukratko nam se predstavi!

Zovem se s. Anđela Buzov, rođena sam u Splitu. Svetkovinom svetih Anđela Čuvara započinje moja druga godina novicijata. Trenutno živim u Samostanu Svetih Anđela Čuvara u Korčuli. Inače, volim (učim) svirati klavir. Uzdiže duh i raspoloženje.

 

2. Što te privuklo u dominikanke, i što najviše voliš u našoj dominikanskoj tradiciji?

Sada razmišljam da je za mene nositi bijelu boju, dominikanski habit jedan znak kamo smjeram, znak već sada pripadnosti nebeskoj slavi i znak pripadanja Bogu, Redu, Kristovom Tijelu.

Dominikanke dijelom i zbog prisutnosti braće dominikanaca u centru Splita gdje sam nedaleko odrastala. I zbog svetih Anđela čuvara. Ta tko ne bi želio pripadati kongragaciji gdje ima toliko svetih Anđela čuvara? Zvuči kao rajska kongregacija na zemlji, napola već u raju. (*smijeh) Kasnije sam saznala da je o. Anđeo Marija Miškov rekao da je svaku sestru ovdje doveo, tko drugi nego, njezin Anđeo čuvar.

U dominikanskoj tradiciji najviše volim kontemplaciju, pobožnost prema Euharistijskom Isusu i razmatranje Božje Riječi. Čudesno je promatrati Božje djelovanje u duši čovjeka. Ta sveta “čaknutost” za Bogom i spasenjem duša koja se iz bliskosti s Bogom rađa. To vrelo Radosti, Života čovjek ne može zadržati u svojoj nutrini, prelijeva se iz njega.

Primjerice, sveti Dominik je proveo život obraćajući krivovjerce. Često se spominje kako je noću pričao s Bogom, a danju o Bogu, provodio noći u kapeli i ponekad moleći se toliko glasno jecao i plakao da bi probudio braću, a za vrijeme ručka da bi zaspao za stolom. Možete li zamisliti suživot sa svetim Dominikom?

Ili sa svetom Katarinom Sijenskom koja bi često pala u ekstazu da su oni koji su je poznavali već bili naviknuli na to. Sve svoje aktivnosti i nebrojena djela milosrđa obavljala je istodobno bivajući i napajajući se Kristovom prisutnosti u ćeliji svoga srca.

Ta povezanost s Bogom čini da mu čovjek dragovoljno preda svoju volju, a srce i razum djeluju na zemaljski teško shvatljivoj razini, poprimaju Kristove obrise. Duša biva ranjena ranom Ljubavi koja ne zacjeljuje dok se ne sjedini sa svojim Stvoriteljem, svojim Izvorom. Ne znam za vas, ali ta stvarnost života iznova oduševljava, neizmjerno nadahnjuje i duboko raduje.

 

3. Je li teško, u današnjem svijetu, odgovoriti na duhovni poziv? Koje milosti dolaze s odazivom?

Starije sestre nam često znaju pričati kako nije bilo lako ući u samostan u njihovo vrijeme, trebalo je imati novaca za “samostansku dotu” , miraz (plahte, jastuk, poplun i sl. stvari) koji je djevojka trebala donijeti sa sobom. Što nije bilo lako pošto su tada bila mnogo siromašnija vremena. No, danas je relativno lako ući u samostan, lako je ući u brak, lako je postati i roditelj.

Sjećam se da nam je župnik jednom tumačio sakrament potvrde kako se ne radi o imati nego o biti. Uistinu, ne radi se o tome da postanem redovnica, da imam prsten na ruci. Nije riječ niti o imati niti o postati, nego o biti. Taj biti znači odaziv svaki dan, do kraja, do smrti. Biti kći, biti supruga, biti majka, biti Kristova Zaručnica, biti vrhovna poglavarica, biti Učiteljica, biti starješica, biti sestra, žrtvovati se, biti vjerna Bogu i Redu. Ustrajati u uspjesima i padovima, u iscrpljenosti i u odmoru, u utjehama i suhoćama, u kušnjama i napastima. Biti išta od navedenog bez ljubavi je nemoguće. Jer biti znači ljubiti. Ljubav je najveća milost s kojom nas Bog uvijek iznova pretječe.

 

4. Tvoje ime je s. Anđela, a središnja svetkovina naše Kongregacije, uz sv. Dominika, su svakako sveti Anđeli Čuvari. Koliko ti je draga pobožnost svetim Anđelima čuvarima?

Prije dolaska u Kongregaciju o svetim Anđelima čuvarima sam imala sliku svetih Božjih duhova koji nas štite i ljube Božjom ljubavlju… čak i kad zabrljamo. (*smijeh) Njihov blagdan mi je postao jedan od najdražih od jednog radosnog i neočekivanog događaja upravo na njihov dan. Cijeli taj dan je bio uobičajen, ali drugačiji i ispunjen radošću. Otada mi je taj blagdan postao posebno drag i svečan pa bih tada nekad znala poći dvaput na svetu misu da ga proslavim i u nadi da će biti propovijed o njima. Ali njihova prisutnost je u ljudskom životu toliko tiha i nenametljiva da ju je lako previdjeti i ispustiti iz svijesti. Tek sa značajnim vremenskim odmakom se prepoznaje i nazire njihova pomoć pa se i među Bogu posvećenim osobama o Anđelima čuvarima ne razgovara toliko često.

Obzirom da sada pripadam sestrama dominikankama Kongregacije svetih Anđela čuvara, pomalo sam razmatrala o njima. I od ulaska u novicijat, redovitije bih im se pomolila. Bez ikakve namjere teološkog dociranja ili posjedovanja posebnih sposobnosti, evo plodova razmatranja!

Što se može ukratko reći o svetim Anđelima čuvarima?

Za početak, sveti su, i kao viša bića, inteligentniji od nas. Darovani su nam od Boga od trenutka našeg začeća, i s nama ostaju do smrti. Bezuvjetno. Što znači da su svjedoci svakog trenutka našeg života, svakog dobrog djela, ali pada i grijeha. Iz toga proizlazi i da nas, osim Trojedinoga Boga, možda nitko ne poznaje tako dobro poput našeg svetog Anđela čuvara, čak ni naši najbliži. Nadalje, štite nas od pogibelji duše i tijela. Usmjeravaju nas prema Bogu i njegovoj volji. I kao što mjesec odražava sunce, tako oni odražavaju Boga i njegovu ljubav prema nama.

Samo njihovo ime i služba odjekuju s toliko svete poniznosti i ljubavi prema Bogu riječima psalma: „Ne nama, Gospodine, ne nama, već svom imenu slavu daj“  i odmah nam se misli ispunjaju čuđenjem i hvalom Bogu „Pa tko je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš“, „Blagoslovljeno bilo ime Gospodnje od sada dovijeka“. Oni su prava milost, nezasluženi Božji dar s neba!

Također, naši nam sveti Anđeli čuvari neizmjerno pomažu u zvanju. To je još jedna milost koja dolazi s odazivom, još veća pomoć svetog Anđela čuvara na putu posvećenja. Kao što znamo, zadatak svetog Anđela čuvara je dovesti povjerenu mu osobu u vječnu slavu Božju, u nebesku domovinu. Taj put posvećenja se događa sada, u svakodnevici i zato s pouzdanjem možemo zamoliti svog svetog čuvara za pomoć u svakoj, i najmanjoj stvari, u svemu što je volja Božja.

Primjerice, u našem slučaju, sa zadacima na poslu ili dužnosti, za sabranost u molitvi krunice, liturgije časova, u budnosti na Klanjanju pred Presvetim, u pripremi za skrušeniju svetu ispovijed i pobožnije primanje svete pričesti. Posebice u borbi s našim manama u obdržavanju evađeoskih zavjeta i zamoliti ga za nasljedovanje Krista kao vjerna Kristova Zaručnica. I što je predivno, kad nam manjka ljubavi prema nekoj osobi možemo zamoliti za pomoć i svetog Anđela čuvara te osobe, sestre da nam pomogne dovesti nas do iskrenog pomirenja.

Vjerujem da se za sve to prvo treba moliti Gospodinu jer je On Darivatelj svih dobara i naš odnos s njim je najvažniji, ali i našim svetim Anđelima čuvarima koji s nama sve izbliza prolaze.

Postavlja se pitanje kako se odnositi prema svom svetom Anđelu čuvaru. Sveto Pismo jasno progovara:

Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj!“ (Izl 23, 20-21)

To znači da svojim svetim Anđelima čuvarima ne bismo trebali dodjeljivati imena. Čovjek može dati ime sebi jednakom – drugom čovjeku (npr. svojim potomcima) – ili nižim bićima, životinjama, ali ne i svojem Anđelu čuvaru kao niže biće višem. Jer dati nekome ime znači na neki način posjedovati ga, imati vlast nad njim, biti iznad njega. Ta vlast i moć ne pripada čovjeku, već Trojedinome Bogu.

Također, sveti anđeli su u svijetu i umjetnosti prikazani na različite načine. Najpopularniji i najrašireniji prikaz često odudara od ovog “Poštuj ga i slušaj!“ . Posluh i poštivanje koje im dugujemo jest kao našim čuvarima i glasnicima Božjim (što njihovo ime i znači), glasnicima volje Božje. Ne podsjeća li takav posluh na zavjet posluha u redovništvu odnosno na poštivanje i posluh Bogu po od njega postavljenim vrhovnoj poglavarici i nadređenim sestrama?

Možda najljepša jutarnja molba, po uzoru na onu svetu Terezije od Djeteta Isusa, koja se može uputiti svetom Anđelu čuvaru na početku novog dana jest:

Ne dopusti, moj sveti Anđele čuvaru, da danas povrijedim Gospodina, Boga našega niti ikoga drugog ikakvim grijehom. Posebice ne teškim ni namjernim lakim. A ako mene netko povrijedi, daj da to mogu podnijeti, i prikaži, molim te, to Gospodinu za obraćenje i spasenje duša. Amen.

 

5. I za kraj, što bi poručila djevojkama koje žele postati redovnice, a još su u procesu razlučivanja?

 Mogu predložiti neke konkretne stvari za koje se nadam da će onima koje razlučuju olakšati proces.

Tko je iskren s Bogom i sa samim sobom, koga Bog privlači da mu posveti svoj život na ovakav način, svijet nema ponude ni odgovora koji bi mogao zatomiti taj sveti nutarnji nemir.

Potvrđeno je da Gospodin poziva na različite načine, a poznato je da je kod donošenja važnijih životnih odabira, i inače, neizmjerno dragocjen redovit sakramentalni život i molitva. U ovom slučaju, molitva za otvorenost Duhu Svetome, molitva za razlikovanje duhova u razlučivanju, za jasnoću Božje volje, za vodstvo Duha Svetoga i poslušnost njegovim poticajima.

Za početak, bilo bi dobro preispitati se i, iskreno i u slobodi, odgovoriti sebi na neka pitanja. Primjerice:

    Zašto želim postati redovnica?

    Radi li se možda o bijegu od svijeta, strahu od nečega? Traženja egzistencijalne sigurnosti, nadoknađivanju onoga što nisam imala ili sam tijekom života izgubila? Želje za ugledom ili priznanjem od drugih? Ili o nečem drugom? O čemu drugom?

    Mogu li se zamisliti kao supruga i majka?

Ako priželjkujem bračni poziv, ne znači da nemam duhovni poziv. Božji naum za moj put posvećenja je ponekad drugačiji od onog za kojeg mislim da jest. Zaručništvo i majčinstvo, drugačije ostvareno nego kod pozvanih na brak, kod redovnica je itekako prisutno, vidljivo i potrebno.

Čista, iskrena i, poput pravog Božjeg djeteta, ponizna i pouzdana srca, jednostavno upitati Boga što On želi da budem, kako i gdje da mu služim.

Gospodin naprosto ne može šutjeti na pouzdanu, ustrajnu molitvu kada mu se čitavi predamo i vjerujemo mu.

E, sad, ako je jasno prepoznat duhovni poziv i put otvoren, Gospodinu hvala i slava! Samo hrabro i odvažno naprijed!

Ako trenutno postoje određene prepreke za odaziv, obveze prema svijetu poput studija, radnog odnosa, obiteljskih, zdravstvenih ili drugih prilika, osobno bih preporučila da se ispune te obveze prije nego se zakorači redovničkim putem. Vjerujem da je bolje potpuno se posvetiti jednome, nego balansirati dvije stvari od kojih barem jedna iziskuju potpunu prisutnost i posvećenost. Radi dobrobiti djevojke i zajednice i mogućnosti pratnje i podrške izbliza od strane Učiteljice i, uz Božju pomoć, zbog kvalitetne početne formacije. Početna formacija je glavni temelj za sva nadolazeća razdoblja života redovnice. Stoga je po sebi značajno i, poput svakog početka, prirodno izazovno razdoblje.

Vrijeme ‘čekanja’ potrebno da se prilike i obveze riješe, potaknula bih da se prepozna kao milosno vrijeme. Božja priprema za novi, potpuno drugačiji način života od onog u svijetu.

Svim djevojkama bih preporučila, bez obzira na trenutne okolnosti, ono što se može već sada: produbljivati svoj odnos s Bogom i raditi na sebi, posebice na slabostima koje zadaju najviše glavobolje i poteškoća. U većoj zajednici te slabosti neće nestati, mogu postati naglašene jer, zamislite, i u samostanu žive sasvim obične djevojke i žene različitih dobi s različitim vrlinama i manama. (*smijeh) Ne znači da se moraju potpuno iskorijeniti, nego slabostima ovladati, da nemaju kontrolu.

Savjetovala bih im da razvijaju i njeguju velikodušnost, uočavanje drugog i otvorenost prema bližnjima te osjećaj za zajedništvo nasuprot individualizmu. Jer jedan od glavnih stupova redovničkih zajednica je upravo zajedništvo.

Eto, u nadi da se netko nije predomislio odazvati se Božjem pozivu, željela bih za kraj proslijediti savjet koji sam i ja na početku primila: da budete u miru i da znate što Gospodin odabere, On to i vodi. Uz budnu anđeosku zaštitu i s nježnom i vjernom pomoći!

 

 

Najnovije