Današnja, 24. nedjelja kroz godinu, slavi se u znaku Uzvišenja svetog Križa. Može se reći da je križ u središtu kršćanskog života i duhovnosti. Ustajanje i lijeganje, početak i svršetak dana obilježavamo znakom križa. Kada ulazimo u crkvu činimo znak križa. Početak i kraj blagovanja, ulazak i izlazak iz kuće i mnoge druge redovne i izvanredne dnevne događaje obilježavamo znakom križa. Doživljavamo ga kao vrata koja uvode i izvode u prostor života, molitve, rada i zajedništva stola. U tom vidu, Crkva je od samih svojih početaka rasla i srasla sa znakom križa. Već Tertulijan bilježi: “Na svim našim putovanjima i u svim našim pokretima, na našim dolascima i odlascima, pri oblačenju obuće, u kupki, za stolom, kad palimo svijeće, kad ležimo, kad sjedimo, kojim god se poslom bavimo, označavamo svoje čelo znakom križa.”
Znak križa je, međutim, više od molitvenih vrata. Blagopokojni papa Benedikt XVI. istaknuo je da je znak križa prva, konkretna, pa i najsadržajnija molitva, ali i savršeni izričaj Vjerovanja. U znaku križa združuju se dva ključna otajstva: Kristov križ i Presveto Trojstvo. Teologiju znaka križa i Trojstva dojmljivo tumači sv. Franjo Saleški: „Prvo podižemo ruku k čelu govoreći: ‘U ime Oca’, kako bismo označili da je Otac prva osoba Presvetoga Trojstva iz koje proizlaze jedinorođeni Sin i Duh Sveti. Govoreći zatim: ‘i Sina’, spuštamo ruku na prsa kako bismo izrazili da Sin proizlazi iz Oca koji ga je poslao na zemlju, u utrobu Djevice. Zatim pomičemo ruku od lijevoga ramena ili strane nadesno, govoreći pritom: ‘i Duha Svetoga’, čime označavamo da Duh Sveti, kao treća osoba Presvetoga Trojstva, proizlazi iz Oca i Sina, da je on ljubav koja ih sjedinjuje i da mi po njegovoj milosti postajemo sudionicima plodova Kristove muke. Znak križa je, prema tome, kratko očitovanje naše vjere u tri velika otajstva: naše vjere u Presveto Trojstvo, u Kristovu muku i u oprost grijeha, čime prelazimo s lijeve strane, koja simbolizira prokletstvo, na desnu stranu, koja simbolizira blagoslov.“
Današnje evanđelje ističe da je Kristov križ najautentičnije očitovanje Božje ljubavi prema čovjeku grešniku: „…tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,15-17). Bog je iz ljubavi prema čovjeku, da ga obrati od puta grijeha, bio spreman za njega umrijeti na križu. Križ se stoga može shvatiti samo u vjeri. Spoznaja vjere uvijek je vezana uz savez vjernog Boga, koji uspostavlja odnos ljubavi s čovjekom i upućuje mu Riječ. Spoznaja vezana uz riječ uvijek je osobna spoznaja koja prepoznaje glas onoga koji govori, otvara se toj osobi u slobodi i slijedi je u poslušnosti. Stoga je u vjeri potrebno slušanje Božje riječi popraćeno željom za gledanje Božjeg lica. „Tko vidi mene, vidi i onoga koji me posla.“ Kršćanski život želi stoga snažno naglasiti da samo raspeti Krist objavljuje autentični smisao ljudske slobode, živi ga u punini u totalnom davanju sebe i poziva učenike da uzmu udjela u njegovoj slobodi. Sveti Ivan Pavao II., u enciklici Veritatis splendor (Sjaj istine) jasno ističe da Isus, samim svojim postojanjem, a ne samo riječima, otkriva da se sloboda ostvaruje u ljubavi, tj. u darivanju sebe služeći Bogu i braći (VS 87).
Kao kršćani pozvani smo uvijek iznova otkriti novost svoje vjere i njezinu snagu suda pred izazovima koje postavlja današnja kultura, jer vjera nije jednostavan skup propisa koje moramo prihvatiti i potvrditi sa sviješću, već življena spoznaja Krista, živa memorija njegovih zapovijedi i istina života. Vjera je odluka koja zahvaća cijelu našu egzistenciju, jer je ona susret, dijalog, zajedništvo ljubavi i života vjernika sa Isusom Kristom koji je Put, Istina i Život (usp. VS 88). Pozvani smo stoga upraviti čvrst pogled na Gospodina Isusa, jer samo u raspetom Isusu možemo pronaći odgovore na pitanja koja muče ljude današnjice (usp. VS 85), ali i odgovore na osobna pitanja. Križ nam govori da je Bog uvijek uz nas, osobito u trenucima kada doživljavamo Božju šutnju u suočavanju sa životnim poteškoćama, ali i u trenucima koji našu vjeru stavljaju na kušnju. I govori nam: „I ja sam iskusio bol, odbačenost i smrtnu tjeskobu. Ali to nije kraj. Pozvani ste na vječni život“.
Tako promatrano, kršćanski život je poziv živjeti u ljubavi prema braći kako ju je živio Krist. To je poziv u stalno usavršavanje koje uključuje i dimenziju križa. “Isus traži da ga se slijedi i nasljeduje na stazi ljubavi, ljubavi koja se potpuno dariva braći za ljubav Božju: ‘Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio’ (Iv 15,12).” (VS 20) To Isus traži od svakoga čovjeka koji ga želi slijediti: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“. Biti Isusov učenik znači biti sličan njemu i suobličiti se slici svoga Učitelja. Zajedništvo s raspetim i uskrslim Gospodinom jest „nepresušno vrelo iz kojega Crkva neprestano crpi da bi živjela u slobodi, davala se i služila.” (VS 87).
s. Ana Begić, OP
