„Svjetlo Crkve i propovjednik milosti“
Okupljamo se oko stola Euharistije kako bismo proslavili svetkovinu našega oca sv. Dominika, svjetla Crkve i propovjednika milosti. Okupljamo se da zahvalimo Gospodinu za milost Općeg kapitula koji je ovdje u Krakovu slavljen i zaključen, na mjestu gdje se čuvaju relikvije sv. Hijacinta, jednoga od prvih braće našeg Reda, koji je prikazan kako nosi Euharistiju i Blaženu Majku. Na neki način, dominikansko propovijedanje znači donositi svjetlosnu prisutnost Gospodina i utjehu Njegove Majke u svijet koji čezne za svjetlom Istine i toplinom Božje milosrdne ljubavi. Zahvaljujemo Gospodinu na daru dominikanskog zvanja, istoga onog zvanja koje dijelimo s našom braćom Wojciechom, Marcinom, Mariuszom, Maciejem i Grzegorzom, koji će danas položiti svoje jednostavne zavjete. Zahvaljujemo Gospodinu za njihove roditelje i obitelj, njihove „prve odgojitelje“ i „prvu odgojnu zajednicu“, jer Crkva obitelj naziva „školom života i ljubavi“. Iz te „škole“ domaće Crkve svi smo došli u redovnički život, koji sv. Toma naziva „školom za savršenstvo ljubavi“. Zahvaljujemo također Gospodinu za magistra novaka i odgojnu zajednicu u Służewu na njihovu bratskom pratiteljstvu.
Draga braćo novaci, blagoslovljeni ste što svoje prve zavjete polažete u prisutnosti najviše vlasti našeg Reda – Općeg kapitula (LCO 405). Naš Ustav definira Red kao „zajedništvo provincija“ (LCO VII). To zajedništvo i univerzalnost Reda nisu tek uzvišena ideja iz LCO-a, nego nešto konkretno i vidljivo ovdje u Krakovu posljednja tri tjedna. To bratsko zajedništvo postaje osobito sakramentalno kada se Kapitul okuplja kako bi slavio Euharistiju, sakrament našeg zajedništva s Bogom i međusobno.
Riječi su moćne. Velikodušna riječ ohrabrenja može nas potaknuti da činimo bolje; s druge strane, oštra kritika može nas lišiti samopouzdanja. Riječi su moćne kada su djelotvorne, kada ono što je izrečeno – postaje stvarnost. Naša braća kapitulanti trudila su se pronaći prave riječi za važne odluke koje će voditi Red u izvršenju njegova poslanja u narednim godinama. Ali to je tek početak, jer te riječi trebamo učiniti djelotvornima u čitavom Redu.
Draga braćo Wojciechu, Marcine, Mariusze, Macieju i Grzegorze, danas ćete dati svoju riječ, obećat ćete pred Bogom i Božjim narodom. Učinit ćete nešto što je nezamislivo većini vaših suvremenika – obećati budućnost koja nije u vašim rukama, dati ono što još nemate u potpunosti – svoj život, svoju budućnost. Nije li sv. Augustin rekao: „Ne možeš dati ono što nemaš“? No vaša odluka da svoj život posvetite Gospodinu kao dominikanci oblikovat će vašu budućnost. (Isto vrijedi i za naše Opće kapitule – odluke koje donosimo oblikuju budućnost Reda.) Usudit ćete se reći „Da“ budućnosti koja nije u vašim rukama jer čvrsto vjerujete da je budućnost u Božjim milosrdnim i ljubaznim rukama. Na Općem kapitulu 2004. godine, koji je također održan ovdje u Krakovu, novaci su položili prve zavjete na zaključku Kapitula. Jedan od njih tada nije znao da će biti provincijal Poljske kada se Kapitul ponovno vrati u Krakov. Tko zna kamo će vaše „da“ Božjem pozivu odvesti vas? Usudit ćete se dati obećanje ne zato što ste se već pokazali vjernima, nego zato što ljubite Boga koji drži svoju riječ, koji ostaje vjeran i kad mi nismo. Bog je moćan i vjeran jer ono što obeća – ispuni. A Božja snaga u nama blista kad držimo svoju riječ, kad ostajemo vjerni zavjetima. Obećat ćete poslušnost Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, sv. Dominiku i svojim poglavarima, polažući ruku na knjigu Ustava i Ordinarija. Primijetite da to nije ista ona knjiga na koju su ruke polagali kapitulanti prije mnogo godina. Zapravo, ta se knjiga daje u ruke sudionicima svakog Kapitula kada unose promjene u Ustave kako bi prilagodili naše zakone promjenjivim okolnostima propovijedanja Evanđelja! To je jedan od darova sv. Dominika koji je oblikovao Ustave Reda propovjednika, a koji se danas priznaju kao sveobuhvatno, razborito i trajno svjedočanstvo upravljačkog genija.
Sv. Dominik je svjetlo Crkve i propovjednik milosti. On je među onima svetima o kojima Izaija piše: „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir!“ (Iz 52,7) On je cijeli svoj život posvetio propovijedanju Evanđelja „bilo zgodno ili nezgodno, uporno učeći i nikada ne gubeći strpljenje“ (2 Tim 4,2).
Evanđelje nas podsjeća da smo pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Bog je najprije stvorio svjetlo, a čudesno je kako kretanje mnogih stvorenja ovisi o svjetlu. Znanstvenici taj pokret zovu fototaksija, tj. kretanje u odnosu na izvor svjetla. Pozitivna fototaksija je kretanje prema svjetlu, a negativna fototaksija je kretanje od svjetla.
Sv. Dominik je lumen ecclesiae jer je cijeli njegov život bio usmjeren prema Kristu, lumen gentium. Poput svjetla, Dominik je više nalik mjesecu nego suncu. Isus je jedino pravo svjetlo svijeta, a kao i svi mi koji smo kršteni u Kristu, Dominik samo odražava Kristovo svjetlo. Zanimljivo je da je Dominikova majka, blažena Jana, usnila da njezin sin na čelu ima mjesec, a njegova kuma vidjela je zvijezdu na njegovu čelu na krštenju (Libellus, 9). Zračiti Kristovo svjetlo ono je što oci Crkve nazivaju „mjesečevim služenjem“ – odražavati Kristovo svjetlo, kao što mjesec odražava svjetlo sunca. Znamo da sjaj mjesečine ovisi o položaju mjeseca u odnosu na sunce. Sjaj svjetla koje mi nosimo uvelike ovisi o našem „odnosu“ s Kristom. Dominik je bio sjajno lumen ecclesiae jer je cijeli njegov život bio „okrenut“ i „izložen“ Kristu; ništa nije zaklanjalo Kristovo svjetlo, pa ga je Dominik odražavao u punini. Srećom, Dominik nije zadržao za sebe iskrice božanske nadahnutosti, nego je osnovao Red propovjednika – red muškaraca i žena posvećenih proučavanju istine, propovijedanju milosti i izgradnji zajednica, osobito Crkve.
Kad bi me netko pitao jesam li optimist glede Reda nakon završetka našeg Općeg kapitula, spremno bih odgovorio: „Uopće nisam optimist, ali sam vrlo pun nade!“ Nada se temelji na sigurnosti da nas Bog nikada neće napustiti. To je ono što Pavao govori Kološanima: „Krist u vama – nada slave.“ Toliko je znakova nade oko nas, u našim provincijama, u našim zajednicama. Godine 2022. Red je osnovao novu kuću posvećenu sv. Dominiku u Hmelnickom, u Ukrajini. Osnovati kuću u zemlji koja se bori za opstanak – to je jasan znak hrabrosti i nade! To je ono što brat Bruno naziva „drskošću nevjerojatnog“ – da s čvrstom vjerom i nadom, čak i nevjerojatno postaje moguće, Božjom milošću. Nadu vidimo i među našom braćom: imamo ruskog brata Artioma i ukrajinskog brata Igora, koji su bliski prijatelji. Dolazimo iz zemalja koje su bile ili jesu u ratu, ali dolazimo zajedno kao braća. Prošle nedjelje vidio sam Petera i Pascala, provincijale Indije i Pakistana, kako šetaju zajedno – i to je, za mene, znak nade!
Crkva nas poziva da budemo hodočasnici nade. Naša himna sv. Dominiku pjesma je nade: O Spem Miram! Bog je to divno UZDAHNUĆE nade, koje je Dominik obećao, kao naš stalni Pratitelj u svetom pothvatu širenja i rasta Božje RIJEČI, preko kopna, preko mora, izvan horizonta našega vida. Krist među nama, Krist u nama – On je naša nada slave (Kol 1,27).
Brat Gerard Francisco Timoner III, OP
Učitelj Reda
Krakov, 8. kolovoza 2025.
