„Neće im se dati nikakav znak osim znaka proroka Jone.“
— Matej 12,39
Draga braćo i sestre,
Riječ Božja pokazuje nam jedno Isusovo iskustvo – susret s onima koji su predstavljali revnost za zakon: doslovno tumačenje Mojsijeva zakona – tumačenje zatvoreno za ljudsko iskustvo. Evanđelje po Mateju koje smo čuli počinje napetim dijalogom između Isusa i nekih pismoznanaca i farizeja. Rasprava se usredotočuje na zahtjev koji ti stručnjaci Zakona upućuju Isusu: „Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.“ Isusov odgovor nije se dugo čekao, bio je donekle šaljiv, ali pokazuje odlučnost i čvrstoću: „Naraštaj opaki i nevjerni traži znak, ali mu se znak neće dati osim znaka proroka Jone.“
Znamo da „preljub“ i „iskvarenost uma i srca“ predstavljaju ozbiljan nedostatak predanosti Bogu i bližnjima. Radi se o afektivnoj dimenziji i predanosti odnosima među ljudima. Raskid bratskih odnosa stvara strah i nepovjerenje, a još više – bijes i agresivnost; neutemeljene osude i osobno diskvalificiranje. Sve to narušava red koji Bog želi i izopačuje vjersko iskustvo, nanoseći štetu i sebi i drugima.
No, Isus se ne zaustavlja samo na prijekoru upućenom zakonoznancima zbog izopačivanja i iznevjeravanja vjere koju su navodno ispovijedali. On im nastoji ponuditi razmišljanje, obnoviteljsko i iscjeljujuće čitanje kroz iskustvo proroka Jone. Nudi im drugačiji pogled. Potrebno se vratiti Joni kako bismo bolje razumjeli ljudsko srce, osobito kad to srce izopačuje odnose među narodima, kulturama i društvenim skupinama; kad izopačuje i samu osobu – u njenoj nutrini i najbližim odnosima. Pogrešan način na koji pismoznanci i farizeji doslovno tumače zakon dehumanizira ih; zasljepljuje ih pred stvarnošću koja im je pred očima; čini ih nerazumnima jer nisu sposobni dublje ući u vlastitu, najbolju tradiciju; i nesposobnima da s čistim srcem i osjećajem suoče vlastitu stvarnost i stvarnost drugih kako bi je preobrazili. Ako ne cijenimo svijet u kojem živimo, koliko god bio težak, nećemo biti sposobni sudjelovati u njegovu preobražavanju.
Jona, kako znamo, predstavlja početno nepovjerenje u sposobnost pojedinaca i naroda da se obrate, da okrenu svoja srca Bogu Saveza, da se promijene i postanu bolji. Toliko da ne želi poslušati Božju zapovijed da ide propovijedati u Ninivu, koju najortodoksnije židovstvo smatra nemogućom i grešnom – stoga i nesposobnom za obraćenje i promjenu.
Kardinal Grzegorz Ryś nas je u svom razmišljanju na prvi dan naše skupštine pozvao da naviještamo Evanđelje ne samo onima koji su već unutar Crkve, nego osobito onima koji su izvan nje i ne dolaze k nama. Pozvao nas je da naviještamo Evanđelje iz poziva – da ljudi dođu u našu kuću i upoznaju Boga i Njegovo Evanđelje kroz ono što naša zajednica i bratski život žive i prenose.
Poruka koju Jona ima navijestiti Ninivljanima – njegov „znak“ – nije ništa drugo nego poziv na obraćenje i poruku Božjeg milosrđa. Ovo prorokovo iskustvo poručuje nam da je moguće tražiti nove putove; moguće je preusmjeriti životne staze koje smo već prošli; moguće je, naposljetku, podići pogled i dopustiti Bogu da progovori kroz naš vlastiti život. Ovo iskustvo propovijedanja nije daleko od dominikanskog poziva. Karizma svetog Dominika bila je u tome da je znao prepoznati znak Jone u svoje vrijeme. Toliko da je uspio u svoj način života ugraditi Božje milosrđe i sućut. To je bila njegova najbolja propovijed. Taj ga je poziv pomogao suočiti se s izazovima svoga vremena i pomoći Crkvi u njezinu vlastitom obraćenju. Kad propovijedamo suosjećanje iz Božjeg milosrđa, možemo ne samo promijeniti srca mnogih, nego i vlastita srca. Kada pozivamo one koji su daleko da dođu u naš dom, da upoznaju naše životno iskustvo – i mi se sami mijenjamo.
Kao Red propovjednika, što nam je činiti da iz srca Crkve pođemo prema svijetu? Kako ga pozvati da upozna Boga i Njegovu Radosnu vijest? Kako naš životni poziv utjelovljuje dinamizam, vrline i vrijednosti Evanđelja? Nedvojbeno, u mnogim Generalnim kapitulima ovo smo imali vrlo jasno pred očima. Nismo to zaboravili; ali, možda bismo to trebali snažnije i uvjerenije obnoviti iz iskustva Jone. Ne možemo prevladati svoje rane, raskide, preljube srca, male ili velike izopačenosti, ako prije toga nismo doživjeli iskustvo Božjeg oprosta i milosrđa u vlastitoj nutrini.
U mjeri u kojoj smo pomirili ono što je bilo razdvojeno i sukobljeno; u mjeri u kojoj smo uspjeli približiti ono što je daleko i otuđeno; u mjeri u kojoj smo sjedinili ono nepoznato i približili ono što nam je strano – u toj mjeri uspjet ćemo proširiti zidove Crkve i, kao Red propovjednika, propovijedati u skladu sa znakovima vremena – vremenima koja nisu bitno različita od kulture Ninivljana, one kulture u kojoj je prorok Jona bio pozvan propovijedati.
Kao propovjednici, ne smijemo posustati u ovom naporu: izgraditi mostove među različitostima, pomagati pomirenju onoga što je u sukobu i, Božjom mudrošću, kao proročki znak, uključiti pomirene razlike.
Propovjednik: brat Jesús Antonio Díaz Sariego, OP
