PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Čitanja:
Pnz 30,10-14; Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37
Prispodoba o milosrdnom Samarijancu predstavlja ikonu kršćanske ljubavi na djelu i temeljnu
sliku socijalnog nauka Crkve. Ujedno je i poziv na univerzalno bratstvo, solidarnost i milosrđe koji
nadilaze granice vjere, etničke pripadnosti i društvenog statusa. Ova prispodoba duboko je utkana u
brojne papinske dokumente kroz povijest, a u nastavku će biti istaknuti tek neki od njih.
U enciklici Dives in Misericordia (br. 14.) sv. Papa Ivan Pavao II. je napisao: Isus Krist nas uči
da ne trebamo samo primiti milosrđe Božje, nego smo i pozvani „upražnjavati milosrđe” prema
drugima: „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe.” Crkva u ovim riječima vidi poziv na djelovanje
i trudi se to milosrđe i prakticirati. Sva blaženstva Govora na gori vode čovjeka prema obraćenju i
reformi života, ali ono o milosrdnima posebno naglašava da čovjek postaje sposoban za Božje
milosrđe u mjeri u kojoj se on unutarnje preobražava u duhu te ljubavi prema bližnjem. Ovaj
evanđeoski proces nije jednokratan duhovni događaj, nego cjeloviti način života, trajna odlika
kršćanskog poziva. Sastoji se u stalnom prepoznavanju i ustrajnom prakticiranju ljubavi unatoč
psihološkim ili društvenim poteškoćama. Milosrđem se naziva upravo jer je to stvaralačka ljubav. U
uzajamnim odnosima među ljudima milosrdna ljubav nikada nije jednostrana – čak i kad jedna strana
daje, a druga prima, davatelj također ima korist, jer i on postaje primatelj ljubavi. Stoga u svakom
milosrdnom činu ima mjere uzajamnosti. Za uzor nam je Krist na križu – najuzvišeniji model, poticaj i
ohrabrenje. Kada slušamo taj potresni primjer, možemo s poniznošću iskazivati milosrđe drugima,
znajući da ga Krist prihvaća kao da je upućeno Njemu. Na tom modelu trebamo čistiti sve postupke i
namjere gdje bi milosrđe bilo samo čin dobrote, bez uzajamnosti. Istinsko milosrđe mora biti
dvosmjerno: dok činimo dobro, istodobno i mi u trenutku čina primamo milosrđe od onoga kome
pomažemo. Ako to nedostaje, nije riječ o istinskom milosrđu niti o potpunom obraćenju koje nas Krist
vodi, čak do križa. Put Krista iz Govora na gori o milosrdnima bogatiji je nego što to često mislimo –
obični ljudski stavovi vide milosrđe kao jednostrani čin, održavajući distancu između milosrdnoga
davaoca i onoga koji prima. Zato razlikuju milosrđe od pravednosti. Ali biblijska tradicija i misija Isusa
Krista pokazuju kako je istinsko milosrđe najdublji izvor pravde. Pravednost sama po sebi regulira
ravnomjernu raspodjelu dobara, dok je milosrđe proširuje time što dostojanstvo čovjeka dovodi do
izražaja. Istinsko milosrđe izjednačava ljude, ali bez ukidanja razlika. Davatelj postaje velikodušniji jer
prima, primatelj, prihvativši dar s razumijevanjem, oslobođen je i time potvrđuje dostojanstvo čovjeka
– a tako se grade dublji međuljudski odnosi. Tako milosrđe postaje nužno za oblikovanje ljudskih
odnosa s najdubljim poštovanjem ljudskog dostojanstva i duhom bratstva. Ako društvo želi biti
humano, ne smije se oslanjati samo na „oko za oko, zub za zub”, nego treba milosrdnu ljubav kao
prožimajuću snagu. Drugi vatikanski sabor potiče nas da činimo svijet humanijim – misija Crkve jest
uvesti ovu milosrdnu ljubav u osobni, društveni, kulturni i politički život. Sami sakramenti i život Crkve
moraju biti protkani oproštenjem – suštinom Evanđelja – jer oproštenje pokazuje da je ljubav moćnija
od grijeha te je preduvjet za pomirenje – i s Bogom, i među ljudima. Svijet bez oprosta bio bi hladan
sustav zakona u kojem jači tlači slabijega i sukob traje vječno. Stoga je dužnost Crkve – kroz povijest i
pogotovo danas – naviještati misterij milosrđa razotkriven u Kristu. To je izvor drugačijeg,
nadnaravnog života – i Crkve i čovječanstva. Krist nas uči da uvijek opraštamo iako to ne znači da
ignoriramo pravdu: oproštenje ne zamjenjuje pravdu, nego joj daje novi sadržaj i oslobađa čovjeka,
ponovno potvrđujući dostojanstvo osobe. Dakle, oproštenje je prava pravda oplemenjena ljubavlju.
Čuvajući istinitost oproštenja i milosrđa te crpeći ih iz Božjeg izvora u Kristu, Crkva – svojim životom i
službama, skromnošću služitelja, siromaštvom – otkriva Boga „bogatog milosrđem” i čini ga vidljivim
svijetu.
Papa Benedikt XVI. u enciklici Deus caritas est (br. 15.) kaže: Prispodoba o milosrdnom
Samarijancu (usp. Lk 10,25-37) nudi dva posebno važna pojašnjenja. Do tada se pojam "bližnjeg"
shvaćao kao da se odnosi u biti na vlastite sunarodnjake i strance koji su se naselili u zemlji Izraelovoj;
drugim riječima, na usko povezanu zajednicu jedne zemlje ili naroda. To je ograničenje sada ukinuto.
Svatko tko me treba i kome mogu pomoći, moj je bližnji. Pojam "bližnjeg" sada je univerzaliziran, ali
ostaje konkretan. Unatoč tome što se proširuje na cijelo čovječanstvo, nije sveden na generički,
apstraktni i nezahtjevan izraz ljubavi, već poziva na moj vlastiti praktični angažman ovdje i sada.
Papa Franjo je cijelo drugo poglavlje enciklike Fratelli tutti posvetio prispodobi o milosrdnom
Samarijancu koju je Isus ispričao prije dvije tisuće godina.
… Ova prispodoba bavi se vjekovnim problemom. Nedugo nakon što Biblija iznosi izvještaj o stvaranju
svijeta i čovjeka, ona se bavi pitanjem međuljudskih odnosa. Kajin ubija svoga brata Abela, a tada
čuje Božje pitanje: „Gdje ti je brat?“ (Post 4,9). Njegov je odgovor onaj koji i mi sami prečesto
izgovaramo: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ Samim pitanjem koje postavlja, Bog ne ostavlja
prostora za pozivanje na determinizam ili fatalizam kao opravdanje za vlastitu ravnodušnost. Umjesto
toga, on nas potiče da stvorimo drukčiju kulturu, u kojoj rješavamo svoje sukobe i brinemo jedni za
druge.
… Knjiga o Jobu vidi naše porijeklo u jednom Stvoritelju kao temelj za određena zajednička prava: „Zar
Onaj koji mene stvori u utrobi ne stvori i njega? Zar nas Jedan ne sazda u utrobi?“ (Job 31,15).
Mnogim stoljećima kasnije, sveti Irenej koristi sliku melodije da bi izrazio istu poruku: „Onaj tko traži
istinu ne bi se trebao usredotočiti na razlike između jednog i drugog tona, misleći kao da je svaki
stvoren odvojeno i neovisno o drugima; nego bi trebao razumjeti da je jedna te ista osoba skladala
cijelu melodiju.“
… U ranijim židovskim tradicijama, zapovijed ljubavi i brige za druge činila se ograničenom na odnose
unutar pripadnika istoga naroda. Drevna zapovijed „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe“ (Lev
19,18) obično se shvaćala kao da se odnosi na sunarodnjake, ali se te granice postupno proširuju,
osobito u židovstvu koje se razvijalo izvan zemlje Izraela. Susrećemo zapovijed da se drugima ne čini
ono što ne želimo da oni čine nama (usp. Tob 4,15). U prvom stoljeću prije Krista, rabin Hilel je izjavio:
„To je cijela Tora. Sve ostalo je komentar.“ Želja da se oponaša Božji način djelovanja postupno je
zamijenila sklonost da se misli samo na one koji su nam najbliži: „Suosjećanje čovjeka je za bližnjega
njegova, ali je suosjećanje Gospodnje za sva živa bića“ (Sir 18,13).
… Isus pripovijeda priču o čovjeku koji je bio napadnut od razbojnika i ostavljen ranjen uz cestu.
Nekoliko je osoba prošlo pokraj njega, ali se nisu zaustavile. To su bili ljudi s važnim društvenim
položajima, ali bez stvarne brige za opće dobro. Nisu bili voljni žrtvovati ni nekoliko minuta da se
pobrinu za ranjenoga ili barem da pozovu pomoć. Samo je jedan čovjek zastao, približio se ranjeniku i
osobno se za njega pobrinuo, čak potrošivši vlastiti novac da bi mu omogućio njegu. On mu je dao i
nešto što u našem užurbanom svijetu čvrsto držimo za sebe: dao mu je svoje vrijeme. Zacijelo je i on
imao planove za taj dan, svoje potrebe, obveze i želje. Ipak, bio je kadar sve to staviti na stranu kad se
suočio s osobom u potrebi. Bez da je poznavao tog čovjeka, vidio ga je dostojnim svoje pažnje i svoga
vremena.
… S kojim se od tih ljudi ti poistovjećuješ? To je jednostavno i izravno pitanje, ali duboko i
probadajuće. S kojim se od tih likova ti poistovjećuješ? Moramo priznati da nas neprestano napastuje
ignoriranje drugih, osobito slabih. Priznajmo da, unatoč napretku koji smo ostvarili, još uvijek smo
„nepismeni“ kad je riječ o umijeću pratnje, brige i potpore najslabijim i najranjivijim članovima naših
razvijenih društava. Navikli smo okretati glavu, prolaziti pokraj, ignorirati situacije sve dok nas osobno
ne dotaknu.
… Prispodoba nam govori o jednom bitnom i često zaboravljenom aspektu našeg zajedničkog
čovještva: stvoreni smo za ispunjenje koje se može pronaći jedino u ljubavi. Ne možemo ostati
ravnodušni pred patnjom; ne možemo dopustiti da netko prolazi kroz život kao izopćenik. Umjesto
toga, trebali bismo osjećati ogorčenje, biti izazvani da iziđemo iz svoje udobne izolacije i dopustimo
da nas dotakne ljudska patnja. To je značenje dostojanstva.
… Prispodoba je jasna i jednostavna, ali ona također priziva unutarnju borbu koju svatko od nas
proživljava dok postupno upoznaje samoga sebe kroz svoje odnose s braćom i sestrama. … Svi mi u
sebi nosimo nešto od ranjenoga čovjeka, nešto od razbojnika, nešto od onih koji su prošli pokraj, i
nešto od Dobrog Samarijanca.
… Zanimljivo je koliko se likovi iz priče mijenjaju kad se suoče s prizorom ranjenog čovjeka. Razlike
između Judejca i Samarijanca, svećenika i trgovca, postaju nevažne. Sada postoje samo dvije vrste
ljudi: oni koji brinu za nekoga tko trpi i oni koji prolaze pokraj njega; oni koji se saginju kako bi
pomogli i oni koji okreću pogled i žure dalje. Ovdje padaju sve naše razlike, etikete i maske: to je
trenutak istine. Hoćemo li se sagnuti da dotaknemo i izliječimo tuđe rane? Hoćemo li se sagnuti da
pomognemo drugome da ustane? To je izazov današnjice, i ne bismo ga se smjeli bojati. U trenucima
krize odluke postaju hitne. Moglo bi se reći da, ovdje i sada, svatko tko nije ni razbojnik ni onaj koji
prolazi pokraj – sam je ranjen ili nosi ranjenika na svojim ramenima.
… Jedan detalj o onima koji su prošli pokraj ne može se previdjeti: oni su bili religiozni, posvećeni
štovanju Boga – svećenik i levit. Taj se detalj ne smije zanemariti. On pokazuje da vjera u Boga i
štovanje Boga nisu dovoljne da bi netko stvarno živio u skladu s Božjom voljom. Vjernik može biti
nevjeran svemu što njegova vjera od njega traži, a ipak misliti da je blizu Bogu i da je bolji od drugih.
Jamstvo autentičnog otvaranja prema Bogu jest življenje vjere koje pomaže otvoriti srce svojoj braći i
sestrama. Sveti Ivan Zlatousti to je vrlo jasno izrazio kad je izazvao svoje kršćanske slušatelje: „Želiš li
počastiti tijelo Spasiteljevo? Ne preziri ga kad je golo. Ne iskazuj mu čast u crkvi svilenim haljinama,
dok ga vani zanemaruješ kada je golo i drhti od hladnoće.” Paradoksalno, oni koji se nazivaju
nevjernicima ponekad mogu Božju volju izvršiti bolje od vjernika.
Niti jedan čovjek nije tek slučajno blizu nas, nego po Božjoj volji. Nema slučajnih susreta,
nema slučajnog gledanja, slušanja ni osjećanja. Svaki susret je poziv na milosrdnu ljubav.
Prepoznajem li ga? Što je s mojim odazivom?
s. Mirjam Peričić, OP
