Blažena Ozana Kotorska neizostavna je blaženica na popisu hrvatskih svetaca i blaženika. S time, ona je i prva proglašena hrvatska blaženica, a sestre dominikanke na tu činjenicu su ponosne. S jedinstvenom kapelom u cijeloj Hrvatskoj, kapelom bl. Ozane Kotorske i samostanom pod zaštitom istoimene blaženice u Zagrebu, te s dvije predškolske ustanove pod njenom zaštitom, sestre dominikanke su ponosne za svoju blaženicu i svakodnevno se utječu njenom zagovoru. O bl. Ozani razgovarali smo sa s. Barbarom Bagudić, dominikankom koja je cijelu jednu monodramu osmislila i predstavila upravo u čast bl. Ozane te ju izvela na brojnim mjestima.
1.Kada bi nekome tko prvi put čuje za bl. Ozanu trebala reći par riječi o njoj, kako bi to zvučalo?
Blažena Ozana Kotorska je rođena kao Kata Kosić 1493. godine u malom mjestu nedaleko Cetinja. Odrasla je u siromašnoj obitelji, a djetinjstvo je provela čuvajući ovce na crnogorskim proplancima. Već kao maloj djevojčici dva puta joj se ukazao Isus, jednom kao maleno dijete, a drugi puta ga je vidjela raspetog na križu. Te su joj se slike duboko urezale u srce i u pamćenje i usmjerile njenu pobožnost. Kao mlada djevojka odlazi u Kotor gdje je živjela u uglednoj plemićkoj kotorskoj obitelji Buće kojima je bila kućna pomoćnica. Aleksandar Buće i njegova supruga poštivali su Katu, pružili su joj vjersku pouku i potaknuli je na primanje sakramenata. Kata je već odmalena imala živi odnos s Bogom, a boravak u Kotoru joj je pružio mogućnost da svakodnevno pohađa crkvu. Poznato je da je za vrijeme boravka kod obitelji Buće pomagala gradsku sirotinju i često im nosila hranu. Kao dvadeset jednogodišnja djevojka, nakon jedne propovijedi na Veliki petak, odlučila se posvetiti Bogu kao zazidana djevica. Kotorski biskup je dao dozvolu i uređena je mala sobica u blizini crkve gdje je ona pedeset godina živjela, molila i pomagala sve koji su dolazili tražiti pomoć. Pripadala je dominikanskom redu i redovničko ime joj je Ozana. Poznato nam je kako je njena sobica imala dva prozora, s jednim prozorom je bila povezana s crkvom i preko njega je pribivala na svetoj misi i pričešćivala se. Preko drugog prozora je komunicirala s osobama koje su joj dolazile s raznim potrebama. Pomogla je mnogima. Umrla je 1565. godine na glasu svetosti, a njeno tijelo se danas nalazi u Kotoru u crkvi sv. Marije gdje je u staklenom sarkofagu izloženo na štovanje.
2.Ozana je svoj život provela zazidana u četiri zida. Ipak, njen život je ostavio trag na tolikim ljudima. Kako je to bilo moguće?
Jako je dobro pitanje kako to da je njen život ostavio trag na tolikim ljudima, ne samo u vrijeme dok je živjela, nego i danas. Nije lako dati jednostavan odgovor na to pitanje. I meni je pomalo neshvatljivo da je jedna zatvorena, zazidana djevica, koja nije izlazila iz svoje male sobice, još uvijek poznata i štovana ne samo među Kotoranima, nego i mnogim drugim osobama, ne samo među katolicima, nego također i među vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti i to i nakon petsto i šezdeset godina nakon njene smrti. Općeniti odgovor bi bio isti koji vrijedi i za mnoge druge svece koje poznajemo i danas, kojima se i danas molimo, i koje štujemo i danas. Kao i mnogi drugi sveci, ostavila je trag jer je živjela svoje kršćanstvo na herojski način, u molitvi i žrtvi predavala svoj život Bogu i bratu čovjeku. Posebnost blažene Ozane je u njenoj osjetljivosti za svakog čovjeka u potrebi, njeno široko srce koje ima razumijevanja za vapaj bližnjega i njena neprestana okrenutost prema Bogu. Iz molitve je crpila snagu i ljubav s kojom je primala Kotorane i sve koji su dolazili u Kotor.
3.U molitvenom životu, što možemo naučiti od bl. Ozane?
Od blažene Ozane učimo kako posvetiti svaki rad i kako sve može biti molitva, ako smo u neprestanoj svjesnosti da smo u Božjoj blizini. Ona je živjela u Božjoj blizini, samo ju je zid i prozor dijelio od crkve. Kako je tijelom bila blizu Bogu, tako je i dušom, umom i srcem bila u neprestanoj povezanosti s Bogom. I kad je radila (poznato je da je bila vješta vezilja) i kad je razgovarala s ljudima, nije se odvajala od Zaručnika svoje duše. Već odmalena je nosila u svome srcu Božju sliku, koja joj se po dvama viđenjima urezala u srce i u pamćenje i to ju je toliko obilježilo da se nije željela odvajati o Spasitelja.
4.Kako dominikanka danas može nasljedovati bl. Ozanu?
Dominikanka danas nasljeduje blaženu Ozanu tako da i ona posvećuje svoj život i rad Bogu, i služeći bratu čovjeku na različite načine. Blažena Ozana je bila zatvorena u sobicu, ali srce joj je bilo otvoreno za potrebite. I danas se sestre dominikanke trude po molitvi tražiti Božje lice, a onda to lice tražiti među djecom, mladima i svima kojima smo poslani.
5.Ti si osmislila monodramu o bl. Ozani i izvela je na mnogim mjestima. Što je to iskustvo značilo za tebe – utjeloviti lik hrvatske blaženice – te što je to značilo za ljude kojima si je predstavila na toliko različitih mjesta?
Monodramu o blaženoj Ozani sam osmislila 2014. godine i od tada sam ju izvela više od dvadeset puta u mjestima diljem Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, pa čak i u Njemačkoj je bila jedna izvedba. I sama sam od početka svog redovničkog puta gotovo svake godine, zajedno sa sestrama, hodočastila blaženoj Ozani u Kotor. I meni je pomogla svojim zagovorom i svojim molitvama i zbog toga sam željela na neki način uzvratiti joj ljubav, ali i potaknuti druge da se stave u njen zagovor. Monodrama mi se učinila kao način na koji će mnogi saznati ponešto o životu bl. Ozane jer mi se činilo da je još uvijek prilično nepoznata među vjernicima. Gdje god je monodrama bila izvođena, bila je jako dobro primljena, a danas, deset godina nakon prvih izvedbi, vjernici mi još uvijek spominju monodramu i pitaju izvodim li ju još uvijek. Mnogi svjedoče da su se počeli moliti blaženoj Ozani. Moja je monodrama moje „hvala“ blaženoj Ozani za milosti koje mi je izmolila, prije svega mislim na milost ustrajnosti u redovničkom zvanju, ali i zahvala Bogu što je nama dominikankama dao toliko posebnu blaženicu za sestru i majku.
